Svim članovima i prijateljima Društva profesora hrvatskoga jezika čestitamo najveći hrvatski blagdan:
neka vas u životu uvijek vodi svjetlo ljubavi Uskrsloga Gospodina Isusa Krista.
Vladimir Nazor
USKRS
Za živom vatrom petsto ljeta plamenih,
Za crnom maglom petsto mračnih jeseni,
Za ljutim mrazom petsto zima ledenih
Hitrinom naglih vjetrova,
Žestinom mladih lavova,
A snagom jedrih vrutaka
U jedan mah pet stotina je proljeća
Iz crne zemlje skočilo:
I sva gnijezda pjevaju po luzima,
I do tri mora zatonima krkoče,
I bezbrojr’jeka grmi niza pragove
Uz šumor granja,
uz krik surih orlova,
Uz glas iz raka kojim ploče pucaju:
Hozana na visinama!
Hozana u nizinama!
Hozana, rode moj!
U slavi veljoj, što se k suncu uzn’jela,
I duh se moj do sjajnih zv’jezda propinje.
Ne marim što mi petero još lanaca
Na t’jelu zveči, i sedmero pečata
Na čelu stoji, a dušu mi pritisla
remena teških prisega.
I ja sam dosad na stotine proljeća
Sred svoje puste zakopao ledine,
Po kojoj bjesne vjetrovi.
Tu zmajić moj u tamnim čeka spiljama
I sve se hrani krvlju rana mojijeh
I suzama što peku kao žerava,
I onim mj’jekom trpkim, vatrenim,
Što zemlji našoj teče tajnim žilama.
A dan kad svane, pa se ona zaljulja,
Oh, onda, onda iz duboka nanovo
Hitrinom naglih vjetrova,
Žestinom mladih lavova,
A snagom jedrih vrutaka
U jedan mah će osam stotin’ proljeća
Iz zemlje naše skočiti:
I sva će srca gorjeti ko buktinje,
I sve će duše planuti ko požari,
I sva će gn’jezda pjevati po luzima
Uz voda šum u buku morskih valova
I uz pjev raka starinskih,
Što dugo, dugo šutjele:
Hozana na visinama!
Hozana u nizinama!
Hozana, rode moj!
Na tvrdoj daski, o koju me vezali,
Već sada pjevam pjesmu svoje pobjede
I gledam: tamo na zreniku olujnom
Planina velja do neba se uzdiže
U sjaju plama sunčeva.
Sa vrha njena teku r’jeke svjetlosti
Po proplancima na dno tamnih gudura,
Gdje još se puši krvca junačka
I dim iz sela gorućih.
I gledam: eto, iz te pare krvave
Hrist ide; na vrh on se golem popeo
I pustom mnošvu što je preda nj grunulo
Hljeb mira lomi, d’jeli jedro sjemenje
Za ljepše berbe i za žetve slavnije.
A sunce plamsa u visini.
Njišu se
Sve zelen-grane jela stoljetnih,
I grme r’jeke ispod nogu Njegovih,
I orli kriče iznad glave Njegove
I stoji jeka po svoj zemlji spasenoj
Visoko na visinama,
Duboko u nizinama:
Hozana, sine Davidov!
Hozana, rode moj!
Uredništvo, grafika: Iva Miloloža
(Stihovi preneseni s FB-a Isusovačke katoličke gimnazije s pravom javnosti u Osijeku 𝑺𝑬𝑴𝑷𝑬𝑹 𝑴𝑨𝑮𝑰𝑺!)
