ODLAZAK VESELKA KOROMANA, PJESNIKA BLAGOG NARODA

11. 01. 2025. | Iz dana u dan, Novosti, Obljetnice i sjećanja

Veselko Koroman, velikan hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini, antologijski pjesnik

i dvostruki akademik, umro je u Mostaru u 91. godini  (7. travnja 1934. – 7. siječnja 2025.)

Priopćenje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti

U utorak 7. siječnja 2025. u Mostaru je u 91. godini života umro hrvatski književnik Veselko Koroman, dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Rodio se 7. travnja 1934. u Radišićima kraj Ljubuškog. Studij južnoslavenskih književnosti i filozofije završio je na Filozofskome fakultetu u Sarajevu 1965. Radio je kao gimnazijski profesor i lektor, uređivao sarajevski časopis Život (1969.–1972.) i mostarski Osvit (1995.–1998.). Bio je potpisnik Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku iz 1971. Od 2012. bio je redoviti član Akademije nauka i umjetnosti BiH, a za dopisnog člana HAZU u Razredu za književnost izabran je 1990.

Pisao je refleksivne pjesme jezgrovitog, katkad hermetičnog izraza (zaokupljen egzistencijalnom problematikom, prirodom i zavičajem: Grad prema sjeveru, 1957; Crne naranče, 1965; Knjiga svanuća, 1967; Svjetiljka od trnja, 1971; Sjaj i rana, 1975; Na tom svijetu, 1977; Dok vlada prah, 1986; Na dan svega, 1997; Sok od velebilja, 2001; Stariji od vremena, 2008. i dr.), pjesničke proze (Zemljom, snovi, 1987), književne kritike, eseje, putopise (Pogled iz zrcala, 1974; Svijet ili dvije polovice, 1979; Potraga za cjelinom, 1996). Objavio je i autobiografski roman Mihovil (1983).

Bavio se i istraživanjem hrvatske književne baštine u BiH (antologije Hrvatska proza Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas, 1995; Hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine od Lovre Sitovića do danas, 1996; Hrvatska drama Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas, 2007).

Za svoj književni doprinos Veselko Koroman je dobio brojna priznanja, uključujući Goranov vijenac 1997., nagradu Udruženja književnika BiH za poeziju, te 2015. maslinov vijenac na jezično-pjesničkoj smotri Croatia rediviva ča-kaj-što. Njegovi stihovi urezani su na Zidu od poezije u Selcima na otoku Braču.

 

Veselko Koroman bio je pjesnik, pripovjedač, romanopisac, esejist, književni kritičar, putopisac, književni povjesničar i antologičar. Rođen je 7. travnja 1934. u Radišićima kod Ljubuškog. Nakon završene pučke škole u tom gradu, te srednje ekonomske i Više pedagoške u Mostaru, na sarajevskom Filozofskom fakultetu diplomirao je književnost i filozofiju.
Bio je član bivšeg Udruženja književnika Bosne i Hercegovine; zatim hrvatskog centra PEN-a, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne sa sjedištem u Mostaru, Društva hrvatskih književnika sa sjedištem u Zagrebu i Akademije znanosti i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Od 1969. do 1972. bio je urednik časopisa ŽIVOT (u Sarajevu), a od 1995. do 1998. časopisa OSVIT (u Mostaru). Dobitnik je “Poletove” nagrade za prozu, Udruženja književnika Bosne i Hercegovine za poeziju, “Goranova vijenca” za ukupni književni rad i nagrade “Dubravko Horvatić” za poeziju. Ukupno je objavio 428 pjesama. Od toga 95 ih je uvršteno u 62 antologije, 11 u čitanke, a 170 prevedeno na druge jezike. Njegov književni rad monografski je prikazan u knjigama: Vlatko Pavletić: O poeziji Veselka Koromana i razgovor s njim o poeziji i Kritičari o Veselku Koromanu, izvještava nas pak Gradska knjižnica Čapljina.

 

Federalna.ba pak ovako piše: Akademik Veselko Koroman objavio 512 pjesama, od kojih je 145 uvršteno u 78 antologija, 12 u čitankama, a 327 prevedeno na druge jezike. Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu nominiralo ga je 2017. i 2018. godine za Nobelovu nagradu. Za dopisnog člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, u Odjeljenje umjetnosti, izabran je 2008., a za redovnog 2012. godine.

 

Bez obzira na to koliko je doista pjesama objavio i koliko ih je uvršteno u koliko antologija, čitanaka ili koliko ih je doživjelo prijevod na druge jezike, činjenica je da je riječ o posebnoj umjetničkoj pojavi u prostoru hrvatske kulture. U vezi s kandidaturom za Nobelovu nagradu možete pročitati intervju u Glasu koncila iz 2018. godine ovdje. Miljenko Jergović objavljivao je nekoliko puta članke u novinama o Veselku Koromanu nazivajući ga najmilijim među nevidljivim književnicima (zadnjem takvom članku možete pristupiti ovdje), a od niza objava s društvenih mreža izdvajamo i prenosimo onu koju je Željko Koroman, Veselkov nećak, prenio sa stranice Ive Lučića.

 

 

Umro je Veselko Koroman.
Poezija Veselka Koromana uvijek me podsjeti na jedan od mnogih opisa te ljudske djelatnosti po kojem je ona prije svega „odraz uzvišene duhovnosti“. Stare Vede, psalmi, pjesme starih Egipćana, Kineza i drugih naroda, jasno svjedoče o religijskoj naravi poezije. Konačno, u Starome zavjetu, kao jedna od Knjiga mudrosti, nalazi se i Pjesma nad pjesmama.
Za Koromana sam čuo još u osnovnoj školi. Pričalo se o njemu kao o kakvu vilenjaku koji živi u Sarajevu i piše poeziju. U gimnaziji sam počeo čitati njegove pjesme, a upoznao sam ga prije 32 godine, krajem 1990. u Drinovcima, na Šimićevim susretima (gdje sam, usput budi rečeno, tada osvojio prvu nagradu). Vozili smo se skupa iz Drinovaca kući. Sjećam se da je stao kod jednoga dućana kupiti majci kave i još nekih sitnica što ih hercegovački sinovi donose majkama kada ih posjećuju. Susjedi smo, oba smo rođeni ispod ljubuške tvrđave, on s njezine sjeverne, a ja s jugoistočne strane. On iz Gornjih Radišića, a ja s Mostarskih Vrata. Kraj moje je roditeljske, djedove i pradjedove kuće prolazio, kad god je pješice (a kako bi drukčije) išao u Ljubuški ili do škole na Humcu.
Od prvoga susreta doživljavao sam ga kao „pjesnika nad pjesnicima“ i kao neku vrstu svećenika. Znao sam da nije fratar niti je dumo, ali je svojim izgledom, stavom, ponašanjem te načinom i sadržajem govora, a posebno svojim pjesmama, nadmašivao i najposvećenije svećenike koje sam poznavao ili sretao.

Jedanput sam u razgovoru s njim, možda malo i provokativno, citirao ili bolje reći recitirao engleskog pjesnika Georgea Mereditha koji je napisao stih što u prijevodu glasi otprilike ovako: „Sve dok gori vatra u kaminu / Mi ne tražimo srodstva među zvijezdama.“ Veselko je na to, baš poput Jorge Luis Borhesa, u čijoj sam interpretaciji i čitao Mereditha, odmah rekao „To nije tako! Ja sam od djetinjstva zagledan u zvijezde!“ Doista, kada čitamo njegove pjesme vidimo da on gotovo uvijek, barem ispod oka, gleda u zvijezde, u onostrano, u metafizičko. Tako u Veselkovim „Razmatranjima“ iz 2015. godine možemo pročitati:

„Je li svjetlost svih zvijezda, a ne samo ona koju nam daje Sunce, životvorna? Možda sve svjetlosti i nisu svjetlosti – nego stupnjevi tame. Tko zna ne svijetli li kakvu nenaslutivu stvorenju u izgubljenim daljinama Svemira upravo naša noćna tama, i nije li njemu susjedno, bezimeno sunce, kao i ovo što obasjava Zemlju, sijač nepronične tame, pa tako i tvorac smrti.“ Ovo me za trenutak vraća Borhesu i jednom njegovu osvrtu na metafore. On koristi pjesnički izraz „star upola kao Vrijeme“ da bi objasnio čarobnu preciznost stiha. Zatim citira Shakespearea tumačeći njegovo poimanje vremena. „Kada ti čelo stegne četrdeset zima“ – piše Shakespeare u sedamnaestom stoljeću, kada je „četrdeset“ značilo „mnogo“.
Danas, kada je Veselku Koromanu već 88 zima „stegnulo čelo“ i kada je, parafrazirajući naslov jedne njegove zbirke pjesama, Stariji od vremena, mi držimo da je on još mlad i da će tek napisati svoje najbolje stihove. Veselko Koroman zbirkom pjesama koju večeras predstavljamo, a koju je naslovio Bit ću negdje propituje smisao poezije, smisao života, beskraj svemira i vremena, kraj i onkraj, slabost i snagu čovjeka, odnos svjetla i tame, simboliku praha, tvari i trava. Propituje i zaključuje „Bit ću negdje!“ – neću nestati, život nije samo ovo ovdje, samo ovo zemaljsko. Ima još nešto, ima još negdje!

Ne znam je li primjereno, ali me je ovom zbirkom neodoljivo podsjetio na čuvenog i velikog kanadskog pjesnika i kantautora Leonarda Cohena koji je u osamdeset drugoj godini života objavio album You Want It Darker gdje u gotovo svakoj pjesmi ostavlja dojam svršetka, podvlačenja crte i svođenja računa. On već prvom naslovnom pjesmom otvara temu oproštaja i završava je hebrejskim refrenom „Hineni, hineni. I’m ready, my Lord. Ja sam spreman, Gospodine! Cohen je umro dvanaest dana poslije izlaska albuma, a ja se nadam da ćemo dvanaest godina poslije izlaska ove knjige slaviti Veselkov stoti rođendan, recitirajući njegove stihove:

Bio sam negdje
Dok me bilo nije.
I došao otud u zavičaj
zemni.
Bože, što sam proživio ovdje.
I što me čeka onamo,
u domu starom?
U spomenutoj zbirci Stariji od vremena objavljenoj prije četrnaestak godina Veselko se već opraštao od ovoga svijeta pišući neku vrstu javne ispovijedi, unutar koje je napisao i sljedeće:
„Doslovno govoreći
Još samo pet godina do mog odlaska.
Možda dva puta po toliko. Njih dvadeset
najviše. I ne pitajte otud, sa svojih
litica, kako to znam. Dojavio mi netko,
čuo od lista kojeg više nema.“

Takvo razmišljanje i računica nisu mogući bez Božje prisutnosti i propitivanja odnosa s Njim, pa Koroman zapisuje i slijedeće misli:

„Ne znaš, ništa ne znaš, a i ne moraš znati“.

„Bog je sve: zamislivo i nezamislivo, a pretežno nezamislivo“.
„Dvojica glavnih brinu se o meni: ja i moj prijatelj Bog“.

U duhu tog prijateljstva i božanske ljubavi, koja svakako uključuje razumijevanje i milost, Koroman piše:

 

„Ne znam zašto bi se Bog srdio,
i na koga, i na što, kad sve je
što bdi iz njega samog, i takvo
kakvo jest, po volji njegovoj.“
 

Kraj svemirske širine što ju je pokazao u svojim pjesmama, Veselko Koroman duboko se ukorijenio u svoj „zavičaj zemni“, u mjesto svoga postanka, u Radišiće, u Ljubuški i Hercegovinu. O njima je često pjevao, u stihovima o zemlji, bunaru, travama, bilju i velebilju, o svjetlosti i tami, osoju, Biokovu, Butorovici i Ivanu…

Tu ukorijenjenost, ljubav i povezanost s rodnim krajem i svojim „blagim narodom“, često su mu zamjerali, kao i njegovu potragu za inim. U Sarajevu, gdje je proveo znatan dio života, tražili su da iz pjesama ukloni „božićnu atmosferu“, da prestane pisati, nekim, njima čudnim, arhaičnim jezikom, da ne spominje imena trava što rastu u njegovu vrtu, kao ni toponime iz njegova zavičaja.
Tražili su da prestane biti onaj koji jeste i da postane netko drugi, netko tko će biti korisniji njima i takozvanoj socijalističkoj zajednici. Veselko je odbio prestati biti pjesnik i postati društveno politički radnik. Bio je spreman platiti cijenu neposlušnosti i nepristajanja služiti režimu koji pjesnicima oduzima glas, a trave i riječi dijeli na podobne i nepodobne.

Ne samo da mu je odbio služiti, nego mu se i otvoreno usprotivio. U posljednjem dvobroju sarajevskog časopisa Život iz 1970. godine objavljen je Koromanov članak pod naslovom Uvlake gredu, a postole stoje, u kojem je vrlo precizno, uz čitav niz primjera, dokazao sustavno potiskivanje „zapadne varijante“ odnosno hrvatskoga jezika iz upotrebe u BiH. Ubrzo se dogodilo da je izvjesni referent za kulturu Socijalističkog saveza SR BiH na skupštini Udruženja književnika optužio hrvatske pisce što nisu reagirali na tvrdnje Grge Gamulina iznesene u zagrebačkoj Kritici da u javnom životu Sarajeva i SR BiH uopće ne sudjeluju hrvatski pisci i znanstvenici.

Umjesto „ograđivanja“ sedam hrvatskih književnika napisali su i potpisali pismo koje je 28. siječnja 1971. objavljeno u Vjesniku, Politici i Borbi, a sutradan je uz prigodan komentar objavljeno i u sarajevskom Oslobođenju. Oni su potvrdili Gamulinove tvrdnje o nepovoljnom položaju hrvatskoga jezika, kulture i hrvatske inteligencije u SR BiH.
To je pismo poznato i kao Pismo sedmorice, a ponegdje ga pretenciozno nazivaju i bosansko-hercegovačkom inačicom Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika. Pismo je naišlo na veliki odjek u ondašnjim političkim i kulturnim krugovima, a njegovi potpisnici: Veselko Koroman, Vitomir Lukić, Vladimir Pavlović, Mile Pešorda, Stanko Bašić, Nikola Martić i Mirko Marjanović označeni su nacionalistima i neprijateljima režima. To se posebno odnosilo na one koji su nastavili s „neprijateljskom djelatnošću“, a takvim je svakako smatran Veselko Koroman, koji je od tada pa do kraja komunističkog režima strpljivo nosio teret političke nepodobnosti i u svojoj samoći svojim jezikom pisao svoje pjesme.
Osim pjesama, Veselko je tada napisao i esej „U cara Trajana kozje uši“ u kojemu je iznio službene podatke SSRN BiH o udjelu Hrvata i ostalih naroda u državnoj upravi i drugim institucijama SR BiH. Članak je otisnut u devetom broju časopisu Život iz 1972. godine, ali je broj zabranjen i ponovno je tiskan bez Koromanova eseja. U istom broju časopisa trebao je izići i tekst Vitomira Lukića, Naš jezik i tuđe brige, ali ga je Lukić u znak prosvjeda povukao.

Danas, dok bijemo iste bitke i vodimo iste ratove za identitet, za nacionalna i ljudska prava, neki nas pokušavaju spriječiti, a neki pokušavaju promijeniti prošlost i preuzeti zasluge koje nemaju. Pokušavaju se predstaviti boljima nego što su bili i većima nego što jesu te profitirati na tuđoj muci. Veselko na to mirno odmahuje rukom i piše: „Možeš biti koliki god hoćeš, to ti ništa ne vrijedi među malima, koji drže da su veliki“. A odmah zatim, bez imalo gorčine, pomiren sa svima i svime ponavlja stih:

„Bože, što sam proživio ovdje.
I što me čeka onamo,
u domu starom?“

 

Veselku Koromanu čestitam na ovoj zbirci pjesama, zahvaljujem mu na prijateljstvu i na svemu što je napisao i učinio. Bog mu je dao talente, a on ih je i te kako iskoristio.
(Ivo Lučić, Mostar, 14. listopada 2022.)

 

O odlasku refleksivnoga pjesnika Veselka Koromana obavijestili su nas i dnevni mediji, mahom istim tekstom (,možete ih ovdje usporediti: Jutarnji list, Večernji list, tportal), a na stranici HRT-ova magazina stranici dodana je izjava ministrice kulture i medija Nine Obuljen Kržinek koju prenosimo sa stranice Ministarstva kulture i medija

„Gospodin Koroman ostavio nam je bogat književni opus – ponajprije pjesnički, ali i prozni te esejistički. U svojim djelima, poeziji okupljenoj i objavljenoj u više od deset pjesničkih zbirki, kao i u prozi – autobiografskom romanu i dvjema zbirkama – zaokupljale su ga prvenstveno filozofske ideje i egzistencijalne teme kroz koje je bez iznimke preispitivao odnos prema životu, rodnom kraju, domovini, zavičaju. Svoju posvećenost hrvatskoj književnosti realizirao je i kroz nekoliko antologija u kojima je prikupio i izabrao najbolje i najreprezentativnije od hrvatske proze, poezije i drame u Bosni i Hercegovini.
 
Taj neumorni književnik započeo je svoj put pedagoškim radom, a nastavio ga je, uz stvaranje vlastitog opusa, promišljanjem i vrednovanjem hrvatske književnosti kao kritičar, esejist i antologičar. Za svoj književni rad Veselko Koroman primio je brojne nagrade, uvrštavan je u različite antologije hrvatskoga pjesništva, a djela su mu prevođena i na strane jezike.
 
Svojim odlaskom Veselko Koroman ostavlja prazninu na hrvatskoj književnoj sceni, naročito onoj u Bosni i Hercegovini, ali njegov veliki i bogati opus osigurava mu trajno mjesto u našoj književnosti s kojega će i dalje djelovati kao inspiracija novim generacijama književnika –  prije svega pjesnika, ali i onih koji hrvatsku književnost aktivno i kritički promišljaju u proznim žanrovima.“

U Hrvatskom biografskom leksiku objavljena je natuknica prema tiskanom izdanju koji potpisuju Marko Kovačević i Nevenka Videk (2009.):

Izabrali smo tri Koromanove pjesme na koje bismo rado ukazali svojim čitateljima.

 

DOĆI ĆE VRIJEME

Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima

obilje rana, obilje časti, obilje tuge.
Naroda što ima višu a plemenitu moć,
ravnicu i more, knjige i anđele.

Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
najveće groblje, najveću glavu, vjetar i tminu.
Naroda što je rasut, što živi dugo
na sjeveru i jugu, u srpu mjeseca.

Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
bijele gore, otoke i sunce, stoljeća i tminu.
Naroda što misli, što velik je i miran
na sjeveru i jugu, u srpu vremena.

 

ZIPKA I SMRT

Oprati ruke
oprati zube
oprati noge.
Pa opet isto.
Naviti sat
ugasiti svijeću.
Pa opet isto.
Valja se brijati
valja se umivati
i češljati se valja,
uvijek iznova.
Čak i jesti,
tri puta na dan,
iz dana u dan.
Ne kažem da se bez toga ne može.
Ne kažem da bih opet spavao
s očima od magle
pri dnu brda.
Ali taj korak lijevo,
lijevo pa desno,
i ti naši pozdravi,
obično sijedo brašno,
do u beskraj.
Četiri šape u zeca
dvije pandže u pijevca.
Dvorogi jarac
dvorogi jarac.
Kako živjeti pod drvetom
koje zna za proljeće
jesen
zimu
i ljeto… između njih?
Zbrojiti i odbiti,
krila i pad,
i opet isto.
Zar ne,
i zemlja se odmara ponekad:
nakon ječma djetelina,
nakon ječma djetelina?
Tako je smiješno da klikneš.

 

DAVNO

Otišao sam kroz
Grad prema sjeveru,
Noseći
Crne Naranče,
Budan kao
Knjiga svanuća.
U meni gorjela
Svjetiljka od trnja,
dozivali se
Sjaj i rana,
gdje god snio
Na tom svijetu.
Gledao sam začuđen
Dok vlada prah
kako
Zeleni se što je bilo
tu,
Na dan svega.
I da će smrti ispiti
Sok od velebilja,
čuo još,
Stariji od vremena,
Ja, putnik,
sa svojim Pârkama

Društvo profesora hrvatskoga jezika izražava iskrenu sućut obitelji velikoga pjesnika i njegovim prijateljima, kao i svekolikoj kulturnoj hrvatskoj javnosti u RH i BiH koji su u Veselku Koromanu s pravom imali posebnika kojemu valja izraziti duboku zahvalnost za trajan doprinos hrvatskoj književnosti. Predlažemo profesorima hrvatskoga jezika u hrvatskim školama da uvrste u svoju nastavu Koromanove stihove na barem jednom satu književnosti i da u Godini obilježavanja 1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva upoznaju učenike s djelom osobe koja je Jergoviću najmiliji književnik među nevidljivima, koja je sastavila Pismo sedmorice, tj. Sarajevsku deklaraciju, koja je dobila Goranov vijenac i nagradu Antuna Branka Šimića za životno djelo i koja je bila DHK-ov kandidat za prijedlog za Nobelovu nagradu 2018.

Veliki pjesniče i Božji prijatelju, vjerujemo da si sada utopljen u vrijeme blagog naroda i da ćeš nastaviti disati nebesnom olovkom i pisati plućima od zvijezda u trokutu koji povezuje tebe, Antuna Branka Šimića i Tina Ujevića. Za svu trojicu 2025. godina obilježje je preminuća, ali samo zemaljskog.

Sanja Miloloža, mrežni fotokolaž: SM 

sv. Jeronim vraća Vas na naslovnicu

Vladimir Nazor, O JEZIKU

O njemu, da! O čarobnome vrelu,
Što davno ključa iz šikare naše
I snagu svoju razmaho je cijelu
Kada ga stijenje i glib zatrpaše!

On zvuči i psiče, teče gradu i k selu,
Kroz zlato njiva, zelenilo paše;
Na vatru nalik lije svjetlost vrelu
U sve nam sude, čuture i čaše.

Ne znamo da l’ smo gradili mi njega,
Il’ on je nama svoju dušu dao. –
A sada, nov kad mulj i suša prijeti

U ovom lomu i gaženju svega
Još nikad Hrvat nije bolje znao
Da mu je s njime živjet i umrijeti.