ODLAZAK HRVATSKOG KNJIŽEVNIKA I DOMOLJUBA PETRA GUDELJA

13. 02. 2025. | Iz dana u dan, Novosti, Obljetnice i sjećanja

 

Noćas je u 92. godini života preminuo Petar Gudelj, hrvatski pjesnik, književnik i domoljub

 

Petar Gudelj

KAD BI BILA ŠKRIP ZEMLJE



Kad bi bila škrip zemlje iz koje raste samo jedna loza, samo jedna maslina, jedna smokva, opet bi bila moja velika domovina.

Kad bi bila samo lubanja moga pradjeda, u lubanji očna jama, iz očne jame žut maslačak kojim moj pradjed, kroz maslačak, kroz svoj cvjetni teleskop, gleda Sunce i ptice, opet bi bila velika, moja domovina.


Kad bi bila dlan kamena (kameni dlan) kraj ognjišta mojih djedova, u jadranskim brdima, u Podosoju, u koji sam plivajući na ovaj svijet udario čelom. Kad bi bila samo taj kamen koji je obasjala materina krv, kad je pljusnula sa mnom iz materina, iz krškoga podzemlja i obasjala našu kuću, ti bi bila velika, bila bi moja domovina.

Kad bi bila konjska ploča kojom se u jadranskim visinama potkivaju brdski konji, kojom se potkivaju magarad i mazge, izgubljena, izlizana, koja miriše na konjsku i kozju mokraću, na gromove i cmilje, kad bi bila izlizana konjska ploča (izlizana Mjesečeva ploča, natrljana majčinom dušicom i rutvom) koja je obašla sve pute i stranputice, od Cetine do Neretve, od Jadranskoga mora do Save i koju ja sada, nađenu na putu, mirisnu od konjske mokraće i daljina, prislanjam na lice, na čelo, kad bi bila samo ta izlizana konjska ploča u cmilju, ti bi bila moja velika domovina.

Kad bi bila samo toliko zemlje, toliko vode i toliko svjetlosti, koliko može pojesti i popiti jedan jadranski bajam do podne i do večeri naliti i zakovati u svoj koštani plod, kad bi bila samo bajamov doručak i ručak, ti bi bila velika, moja bajamova domovina.

Kad bi sva stala u jedne ptičje oči, koje lete s malo perja i kosti, ti bi bila velika, moja, sva moja domovino u prepeličjim, u jarebičjim, u jastrebovim očima. I kad bi na moj dlan iscurile jarebičje, prepeličje i jastrebove oči, ti bi, sva moja domovino, bila na mom dlanu. Domovino koju vidim, domovino koja me vidiš.

Kad bi se slila sva u jedno riblje, u jedno jadransko, u jedno djevojačko oko po kojem iskri Krk, Hvar, Mljet, ti bi bila velika zemlja i voda, moja morska, očna i otočna domovina.
Kad bi moja domovina bila samo jedna dinarska zmija, poskok, crnostrig, i kad bi se ta jedna dinarska zmija svila oko moga grla i glavu naslonila na moje srce, to bi bila ti, moja velika zemljo, moja velika zmijo, moja domovino.

Kad bi sva tvoja zemlja bila samo ova zemlja koju ja nosim u svom tijelu, kad bi sve tvoje zemne, podzemne i nadzemne rijeke bile samo ove što teku kroz moje srce i izviru na moje oči, kad bi tvoja najveća litica bilo moje čelo a moje tjeme tvoj najviši planinski vrh oko kojega igraju munje i zvijezde, u koji pucaju gromovi, ti bi bila moja prastara zemlja, moja velika domovina.

 

SAE vs. PETAR GUDELJ

 

Petar Gudelj: ORLE MI, ORLE

Orle mi, orle.
Pod jednim krilom gora.
Pod drugim more.
Bili nebeski gosti.
Okrilatile vam kosti.
Dvije tisuće stopa.
Dvije tisuće godina.
Pod jednim krilom Janja.
Pod drugim janje.
.

 

Sven Adam Ewin: PRIKO MOSORA

O, Petre Gudelju, kamenu moj zavičajni,
Poskoče,
Dračo,
Smugurice,
Ljuta mazijo,
Kosirice vučja,
Pojato neoblejana,
Dvanesta buro marčana, komaštro čađava,
Stapu, divja kruško, orle, jastrebe, sokole!
Jesi li se više nakljuva, srca ti Isusova,
Džigarice svoje,
Urliče vukodlačji?
Oli kukavče nisi zna da će ti se džigarica
Sama od sebe zanovit ka i grm što se zanovi
U proliće,
Poslin brsta kozjeg.
Ma Isukrsta mi, neće ti pisma od toga sama poletit
Priko Bijakova niti priko Mosora, onako kako bi ti tija
Pa kljuva ti džigaricu i dan i noć kljunon jastrebovin,
Moj Petre.
To san ti dosad ijadu puta reka.
Jerbo njoj se oće
Da joj sakuješ gvozdena krila, Petre,
Na kolinu, na kolinu, di se dica ziblju,
Di je i tebe zibalo kad si dite bija. E.
Njoj se oće,
Da joj skloniš pismu,
Ka šta si bija sklonija
Kovaču Matanu Nogalu, đava ti ga odnija.
Njoj se oće da joj pivaš uz gusle ka slipac,
Pa da tučeš nogon o tle,
Isto ono ka kad mlađarija
Zametne trusa kolo
U tvom Podosoju.
To se oće tvojoj pismi
Pa će ti ona odma-nama poletit,
Ka utva zlatokrila, sve tamo priko Lokvičića,
Pa na Tijaricu, a more bit da zakrene
I do Kotlenica, muke ti pismi,
Odnija ti je đava.
Da ti je
Odnija.
Ako si me dobro razumija, šta san ti tija reć.




Tekstove pripremila: Silvana Bampa-Listeš, prof. savjetnik, foto: Ognjen Karabegović,

Prenosi: S. Miloloža 

sv. Jeronim vraća Vas na naslovnicu

Vladimir Nazor, O JEZIKU

O njemu, da! O čarobnome vrelu,
Što davno ključa iz šikare naše
I snagu svoju razmaho je cijelu
Kada ga stijenje i glib zatrpaše!

On zvuči i psiče, teče gradu i k selu,
Kroz zlato njiva, zelenilo paše;
Na vatru nalik lije svjetlost vrelu
U sve nam sude, čuture i čaše.

Ne znamo da l’ smo gradili mi njega,
Il’ on je nama svoju dušu dao. –
A sada, nov kad mulj i suša prijeti

U ovom lomu i gaženju svega
Još nikad Hrvat nije bolje znao
Da mu je s njime živjet i umrijeti.