Osebujna, duhovita i iznimno stručna učiteljica hrvatskoga jezika svojih je 36 godina
prosvjetnoga rada okrunila vrijednom Razlikovnom gramatikom mjesnoga govora i narodnim
pjesmama u Neoriću i Sutini, knjigom od 283 stranice, s uvodom, devet razrađenih poglavlja
od kojih se velik dio odnosi na sjajne neorićke i sutinske deseterce u ojkalicama, s dodatcima
i životopisom te ulomcima recenzija znanstvenica Zrinke Perković Dodig i Vesne Krželj Velić
Radost koju učitelj može doživjeti uvijek je, dakako, u učenicima. Ako je pravi učitelj, i ako su učenici pravi, a jesu kad ih podučava pravi učitelj. Tako sam nekako promišljajući iščitavala Razlikovnu gramatiku mjesnoga govora i narodne pjesme u Neoriću i Sutini, knjigu od 283 stranice, s uvodom, devet razrađenih poglavlja od kojih se velik dio odnosi na sjajne neorićke i sutinske deseterce u ojkalicama, dodatcima i životopisom te ulomcima recenzija iz pera Zrinke Perković Dodig i Vesne Krželj Velić. Djelo je nastalo uz 90. obljetnicu Osnovne škole Neorić Sutina koja je i izdavač. Uz recenzentice o djelu je na predstavljanju govorio i dr. sc. Srećko Listeš, Silvanin suprug i bivši dugogodišnji predsjednik DPHJ-a, također odnedavno u mirovini.
U skladu sa svojom prepoznatljivom duhovitošću, autorica mi je rekla: „Neka je kvantiteta kad već nije kvaliteta.“ Ne vjerujte joj to o kvaliteti. Silvana Bampa-Listeš toliko je mudra i skromna osoba koja tako duboko razumije život da ne može ništa bitno činiti a da nije kvalitetno. Njezin životopis u šest redaka (!) podsjetio me na sažetost Hemingwayeve (navodno) najbolje priče: For sale: baby shoes, never worn.
Ma pustimo macho gospodina Ernesta iz daleke Amerike, vratimo se nevjerojatnoj ženi u Neorić koja je svojih 36 godina prosvjetnoga rada okrunila hvale vrijednim djelom nastalim u suradnji s učenicima (koje je, dakako, sama motivirala za prikupljanje jezičnoga blaga), za koju mogu reći da je njezino životno. Ono je višestruko vrijedno: i kao prinos zavičajnim govorima i dijalektološkim raspravama o poštokavljenju nekad čakavskoga Splita (što se još grčevito drži u udžbenicima ne oslikavajući pravo stanje suvremenog splitskog govora jer govor, kako je svima dobro poznato, ne čini zemlja nego ljudi koji na zemlji žive, a ljudi se mijenjaju mnogo brže od zemlje), i kao prinos očuvanju fonološko-morfoloških osobitosti govora Neorića i Sutine u kontekstu društvene zajednice i kulturnih doticaja zbog kojih su ti govori baš takvi kakvi jesu. Ona vrijednost koja mene osobito raduje jest vrijednost uzora: Silvanino je djelo model pravog učiteljstva: kako valja živjeti u razredu s djecom, kako ih valja poticati na promišljanja i istraživanja, kako im valja dopustiti da preuzmu svoj dio odgovornosti za vlastitu kulturu.
Mala neorićka škola, čije sjajne tragove očitavamo i u FB grupi Hrvatski jezik – Neorić koju administrira Silvana (jer ne može iz svoje kože učiteljske i neprocjenjivo je vrijedno da svoja iskustva, materijale i duhovitost dijeli učiteljima hrvatskoga jezika koji ondje mogu naći nepresušno vrelo zanimljivih nastavnih predložaka i materijala proizišlih što iz Silvanina iskustva u razredu, što iz njezine neosporne spretnosti da na mreži pronađe vrijedne izvore znanja) – jest čudo, a Silvana glavna čudotvorka kad govorimo o hrvatskome jeziku i kulturi.
Kolegica Bampa-Listeš uistinu nije mogla ljepše završiti svoj radni vijek, da parafraziram naslov članka u Školskim novinama preko cijele stranice. Raduje me što je i dalje puna elana pa će i u mirovini ostati svjetionik jer, dakako, neće mirovati. Vidjet ćete to i u idućim izdanjima Društva profesora hrvatskoga jezika, a i na spomenutoj mrežnoj stranici. I dobro je tako, jer dok god može, čovjek treba dijeliti svoja iskustva i živjeti sa svrhom. U učitelja je to osobito istaknuto jer radni vijek provode s djecom, a ja bih teško mogla pronaći važniju svrhu od života djeteta.
Hvala ti, draga Silvana, za sve što si nam dala, i što u tom davanju ne posustaješ. Pa sa završim u stilu deseteračkome:
E, Silvana, draga ti je škola,
Draža i od vola i od lola.
Samo budi duhovita dalje
Srećko da te pazi, ljubav daje
I ti njemu da se mudrost diči
I iz knjiga da nas znanje liči
A mobitel, neka vrag sad spava:
Ne treba ga, odnija ga đava.
Sanja Miloloža, foto: Arhiva S. B. Listeš
