Jedno sjećanje iz osobnoga kuta na dramsku pedagoginju Zvjezdanu Ladiku
koja nas je napustila prije dva desetljeća, dan uoči Marulova rođendana
Ladika, Zvjezdana, hrvatska kazališna redateljica i pedagoginja (Karlovac, 28. V. 1921 – Zagreb, 17. VIII. 2004). Završila studij književnosti na Filozofskome fakultetu i kazališne režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Od 1953. režirala i bavila se pedagoškim radom u Zagrebačkome kazalištu mladih. Suosnivačica je kazališta Mala scena, u kojem je radila kao pisac i redatelj. Ostvarila je više od 150 režija: Romeo i Julija (William Shakespeare), Marijana Pineda (Federico García Lorca), Mačak Džingiskan i Miki Trasi (Vesna Parun – Ladislav Tulač – Z. Ladika), Biberče (Ljubiša Đokić), Nevidljivi Leonard (Norma Šerment), Počinjemo živjeti (Miloslav Stehlík), Gimnazijalci (Konstantin Aandrejevič Trenjov), U koga se uvrglo ovo dijete (Éva Janikovszky), Varljive priče (Z. Ladika – Ivica Šimić). Istaknula se kao stručnjakinja za dramsko stvaralaštvo djece i mladih, razvivši vlastitu poetiku rada s djecom (izvan Hrvatske poznatu pod nazivom »zagrebačka škola«) i poticanja dječje kreativnosti s pomoću scenskog izraza. Objavila je knjigu Dijete i scenska umjetnost (1970), suautorica je više priručnika (Dijete i kreativnost, 1987; Dosadno mi je – što da radim, 1990), a pisala je i kazališne tekstove za djecu (zbirka igrokaza Kazališne čarolije, 2000). Dobitnica je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1998.
Ladika, Zvjezdana. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 20. 8. 2023. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=35056>.
i tako, ne znam za vas, ali ja katkad ne mogu spavati noću. Danju tu i tamo ubijem oko (heh, lijepa naša koljačka frazeologija na djelu), ali noći, posebice ove kolovoške, znaju biti teške. Ali znate što, s knjigom je uvijek lakše. Draga knjiga katkad vam i sama pokaže što vam treba. I, kako to obično biva, u mojim je mislima Iva, a u mojim se rukama našao jedini tiskani primjerak Svevidljive Ive s greškom: pri uvezu korice su u knjigovežnici okrenuli naopako. Taj sam primjerak ostavila sebi za uspomenu.
Eh, uspomene. Spomenu te dragih ljudi kojih više nema, a znaš da bi ih trebalo biti jer je ova dolina suza bez njih još suznija i uznija… Nekako prebrzo i preolako postanemo uznici svakodnevlja koje više ne čuje drugoga, ne sluša drugoga, koje samo čeka da se ono ostvari, da ono kaže što misli, samodopadno i pseudosamoodrživo. A znamo da zapravo nije tako. Večeras je na HRT-u prikazan vrlo lijep film s Tomom Hanksom u glavnoj ulozi, o Fredu Rogersu, dobrom liku iz susjedstva koji pomaže ranjenim dušama, dječjim, ali i odraslim koje su zaboravile biti djecom, ponajprije slušajući i prihvaćajući osobu sa svim njegovim sastavnicama, cjelokupno biće kakvo jest, a ne kakvo bi možda jednom moglo postati. Mnogo se pedagoško-psihološke tankoćutnosti moglo nazrijeti ispod filmske priče. Takve tankoćutnosti kakvu je imala Zvjezdana Ladika, moja Zvjezdana, kako ju je zvao moj najstariji sin sa svojih pet godina, u doba Ivine majušnosti, a njegova pohađanja dramske radionice u Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM-u). Bio je u Zvjezdanoj grupi. I jako mu je bila draga, i teško mu je bilo dočekati da se njegova moja Zvjezdana vrati iz Amerike kamo bi svakih božićnih blagdana putovala da provede svoje obiteljsko vrijeme s djecom i unucima. Teško je Hrvoju bilo dočekati svoju Zvjezdanu jer je ta divna žena znala slušati drugo biće, jer je istinski bila zainteresirana čuti njegovu priču i potaknuti ga da se izrazi, da bude veličanstveno to što jest, ma bilo to starac, beba, stolac, knjiga, struja, oblak ili stablo, što god da je u dramskoj igri trebao biti. I, eto, vraćam se na nesanu noć, na Ivu, Svevidljivu Ivu i na 54. i 55. stranicu knjige na kojoj se nalazi – što – pjesma Zvjezdan(in)e staze. To su versi koje sam napisala u vrijeme pokretanja dramskih susreta Ksenije Rožman u Centru mladih Ribnjak pod imenom Zvjezdanine staze. Željela sam se tada odužiti toj iznimnoj ženi čije ime stoji u spomenutim dramskim susretima za ljubav koju je nesebično dijelila naraštajima ljudića, dječice u kojoj je vidjela ljude.
I znate što upravo shvatih? Da je 17. kolovoza, prije dva dana, bila 20. obljetnica smrti te divne i drage osobe. Nisam, nažalost, nigdje u medijima pronašla da se obilježilo negdje da je prošlo tih 20 godina, ali meni je bilo dovoljno da stavim po strani i tekst o glumcu Krunoslavu Šariću koji već dugo planiram objaviti, i tekst o Anki Petričević koji sam pripremala, pa i o Josipu Kruniću koji nas je također nedavno napustio. Odgodih to za ove retke koje čitate i ove verse kojima ističem uspomenu na tu jedinstvenu zvijezdu naše dramske pedagogije.
ZVJEZDAN(IN)E STAZE
Dobro došli, Zvjezdanici!
Otvorismo za vas staze
da ih vaše noge gaze,
da ih vaša srca paze!
Prijatelji dragi, čujte,
pozornica glumce ište –
vaše sad je glumilište,
naše sretno zvjezdalište!
Osobo iz gledateljstva,
igramo za tebe priču –
naše te se misli tiču
i osjećaji te dotiču.
A ti, glumče i glumice,
mijenjaj sada svoje lice,
budi sve što priča želi,
sve što želiš, sad podijeli!
Budi oblak, stablo, rijeka,
starica što nekog čeka
ili dijete razigrano
ili nebo raspjevano!
Budi bajka, momak, guja,
budi knjiga, stolac, struja,
budi sve što maska sniva:
mrtva Tuga, Radost živa.
A kad svjetla pozornice
nestanu ko noćne ptice
noćimice, hotimice,
ljubav nek ti bude lice.
Tad se sjeti jednog lika,
jedne žene dragocjene:
poput zvijezde Zvjezdane,
poput slike – Ladike.
(Sanja Miloloža, Svevidljiva Iva, str. 54 – 55)
A s FB stranice pod njezinim imenom možete pronaći sljedeće priloge:
VIDEOZAPIS 1., VIDEOZAPIS 2., VIDEOZAPIS 3., VIDEOZAPIS 4.
Prenosimo i poveznicu na stranicu Hrvatskoga centra za dramski odgoj, pristup ovdje.
Završimo jednom tvrdnjom sa spomenute FB stranice o važnosti Zvjezdane Ladike za hrvatsku dramsku pedagogiju, njezinu prošlost, sadašnjost i budućnost.
Zvjezdanin ugled u svjetskoj dramskoj pedagogiji bio je iznimno velik (možda i veći, nego u Hrvatskoj). Dugi niz godina bila je član Izvršnog odbora Assitej International, od 1996. godine i počasni član te organizacije, a upravo zahvaljujući tom ugledu uspjela je isposlovati da se našu mladu državu primi u tu međunarodnu organizaciju na XI. svjetskom kongresu Assiteja u Havani 1993. godine.
Draga Zvjezdana, Vama dobro zvjezdano nebo, a meni dobar san. Nomen est omen. Zato ćete ostati sjati svjetlucavo i zvjezducavo, dokle god bude onih iskričavih ljudića koje ste voljeli u ljudima koje biste voljeli da ste još fizički s nama. I iako je prošlo dvadeset godina od Vašega preminuća, mnogi će još dugo iz Vašega djela crpiti nadahnuće.
Sanja Miloloža, fotokolaž prema učeničkom radu Zvjezdanine staze A. Kosec, ŠPUD Zagreb
