Moramo se sakriti u riječi, zamaskirati se tekstom, skrasiti se u Zlatnoj ploči
pod sigurnom rukom opata Držihe dok ne zaproljeti, tvrdi u svojoj dojmljivoj pjesmi
pjesnikinja Zrinka Merčep, profesorica hrvatskoga jezika iz zadarske osnovne škole.
Kolegica pjesnikinja otvorila je naš niz DPHJ vam predstavlja: Profesori pišu
prvom knjižicom Stihovi za mjesec ožujak 2021.
Az opat Držiha
Dugo u noć
podvelebitsku burnu noć
nepoznat netko
Domovini platno tka.
Pred očima svijetli
Paklenica puna krijesnica
zlatna ruka opatova:
“Az opat Držiha”,
Zvonimirova ledina i sveta Lucija.
Zemlja je Zvonimirova zagađena krpeljima, crvima, parazitima.
Moja zemlja, moja koža.
Tek u srcu je, Silvije, nosim
dok je izbijaju iz poštena čovjeka
otvorenim granicama širokoga svijeta
i prostiru sebi raj
izgoneći nas gole
pretvarajući nas u brojeve,
gomile brojeva na računima.
Mi smo izgubljeni,
nema trubača, Antune,
ne čuje se nikakav spas.
Samo brojke i brojevi,
pretjerana sloboda i akceleracija gluposti
dok gorimo.
Mi gorimo!
Ne čujemo Riječ i ne gledamo Sunce.
Glasovi u nama izgaraju, sloboda je crna rupa koja nas proždire.
Suze su voda, krv vatra, Zemlja je čežnja.
Zemlja je daleka
zaboravljena, zapuštena,
ja sam Zemlja
svi oni prije mene su Zemlja.
Paraziti su pojeli Zemlju.
Ona više ne može rađati nadu
za nas propitljive.
Moramo se sakriti u riječi
zamaskirati se tekstom
skrasiti se u Zlatnoj ploči
pod sigurnom rukom opata Držihe
dok ne zaproljeti.
Zrinka Merčep, fotokolaž: SM prema autoričinoj privatnoj zbirci
