SUSRETIŠTA BITNIH GLASOVA ZA SVJETLOKAZNE MOSTOVE SJEĆANJA
Piše: Sanja Miloloža
Na reprezentativnim lokacijama Grada Dubrovnika, u Cavtatu i na Lokrumu održano je od 18. do 22. srpnja 2026. peto izdanje Festivala M&M. Ovo komorno kulturno događanje par excellence pokrenula je i organizira uz pomoć svojih prijatelja, Teatra M & M, Ragusina i Grada Dubrovnika Vesna Muhoberac u čast svoje sestre blizanke – najizvrsnije hrvatske teatrologinje i dramaturginje Mire Miće Muhoberac. Peti Mićini dani obilježeni su velikim obljetnicama koje povezuju prvu intendanticu Dubrovačkih ljetnih igara Fani Muhoberac i obje njezine genijalne kćeri, Izeta Hajdarhodžića, Toma Durbešića, ali i dubrovačke pjesničke bardove Ivana Gundulića i Mavra Vetranovića govorenjem čijih je stihova otpočeo i novi projekt kazivanja srednjovjekovne i renesansne poezije pred dubrovačkim crkvama prema Mićinoj i Vesninoj zamisli
Za obitelj svaka je smrt njegova voljena člana prerana, bez obzira na godine, a Mićo je pošla 2021. godine 30. rujna na Sv. Jeronima u dobi od, u trenutku stvaranja ovoga članka, 62 godine, jednog mjeseca i 12 dana. Vesna, druga polovica njezine duše, i posljednji izdanak ugledne dubrovačke obitelji intelektualaca Vlaha i Fani Muhoberac, ovim je Festivalom M&M pokrenula komorni kulturni događaj par excellence što se zbiva na reprezentativnim lokacijama Grada, u Kući Bukovac u Cavtatu i na Lokrumu, koji je blizankama bio drugi dom, njima – ljubiteljicama prirode, pasa, ali i glumišta (doslovno su odrastale uz Dubrovačke ljetne igre – kad je njihova majka Fani preuzela ravnateljstvo najpoznatijim hrvatskim kulturnim festivalom, bile su petogodišnjakinje) i svekolike kulture. Stoga, kad se u 20 sati 18. srpnja u Palači Sponza nađu Vesna Muhoberac, Tanja Kuštović, Željka Somun, Matea Baković Andrić, Tina Marušić, Marica Čilaš Mikulić, Ljubica Josić i Sanja Miloloža, koje – ove godine s glazbenikom, pjesnikom i fizičarom Antonom Perkovom i njegovom djevojkom slikaricom i psihologinjom Tarom Beatom Racz – dolaze iz Zagreba, u sinergiji s dubrovačkim gospođama Mirjanom Kaznačić i Nilom Miličić Vukosavić, to može značiti samo jedno: počeli su novi Mićini dani. Ove godine peti.
Prepoznatljiva struktura postaje tradicija
Mićini dani imaju već prepoznatljivu strukturu festivalskih događanja: uvijek se 18. srpnja navečer otvaraju u Sponzi znanstveno-stručnim skupom Paleta interesa – raznovrsnost opusa, a zatim slijede od 19. do 21. srpnja, uz male varijacije u rasporedu, čitanja tekstova i kazališni razgovori u Lazaretima – VIII. lađa – gdje će vas tradicionalno dočekati kolač, djelo zlatnih ruku Dubravke Sarić, nekadašnje ravnateljice Folklornoga ansambla Linđo, pa Poetsko jutro u Kazalištu Marina Držića u kojem je Mićo osnovala scenu Noćnik i bila ravnateljicom (pa se čudimo zašto nigdje nema njezine fotografije, kao i zašto se bista Marina Držića iz atrija preselila u hodnik blizu zahoda), zatim odlazak ujutro u Cavtat i Kuću Bukovac koju je utemeljila Fani Muhoberac, poslijepodne na velebne Dubrovačke zidine. Završetak Dana – 22. srpnja – uvijek je rezerviran za Lokrum i tekstovni performans u kafiću Lacroma. I ove je godine bilo tako: struktura je zadržana i već je postala tradicija. Peti su pak Mićini dani obilježeni velikim obljetnicama koje povezuju prvu intendanticu Dubrovačkih ljetnih igara Fani Muhoberac i obje njezine genijalne kćeri, zatim Izeta Hajdarhodžića, Toma Durbešića, Žarka Potočnjaka, ali i dubrovačke pjesničke bardove Ivana Gundulića i Mavra Vetranovića. Sve njih – i more.
Paleta interesa – raznovrsnost opusa
Izlagačice na skupu Paleta interesa – raznovrsnost opusa, mahom Mićine bivše studentice, s mnogo su preciznosti i stručnosti, ali i pozitivnog emotivnog naboja, predstavljale svoje odabrane teme: izv. prof. dr. sc. Tanja Kuštović Zrcala Suzane čiste: od Biblije preko Vetranovića do kazališne kreacije Mire Muhoberac, dr. sc. Marica Čilaš Mikulić, Glumci u tekstovima Mire Muhoberac na Krležinim danima, Tina Marušić „Da’ da mu kugodi novelu učinimo!“ – Novela od Stanca kroz vrijeme i prostor, dr. sc. Ljubica Josić Animalistiku u Mićinu opusu, Matea Baković Andrić Između čekanja i sjećanja: kazališni portreti u dualnoj redateljskoj koncepciji sna i igre Mire Muhoberac, a Sanja Miloloža pročitala je početni, završni i majstorski sonet vijenca Za te, Mićo, noćas nastao u sklopu IV. Mićinih dana i dijelom je knjige Vesna Muhoberac et al., Odjeci Festivala M&M Dubrovnik 2025 u izdanju Jezerokuta S. Milolože. Tematska predstavljanja izvrsnim je izlaganjem zaključila sama Vesna Muhoberac pokazavši proces nastajanja predstave Urotnik ansambla Teatra M & M i Ragusina u realnom prostoru Doma Marina Držića (20. obljetnica!). Vrhunac je večeri pripao samoj Mići i njezinu glasu – važan segment ovog Festivala vezujemo uz artikulaciju glasa, zvuk valova koji fizički – doslovno – dotiču. Čuti snimljen glas onih koji više nisu među nama posebna je duševna senzacija, a osobito tako ugodan glas Mire Muhoberac iz emisije Theatralia (na 10. obljetnicu toga radijskoga serijala) koju je sama Mićo pokrenula, uredila i vodila sve do svojega odlaska. Skup je završen pjesmom Breze Paić Dubrovački anđeli iz Odjeka koju je za Miću, Fani Muhoberac i gospara Iva Vojnovića stvorio Jezerokutov tim – Marko Jašek, autor klavirskoga Preludija za Miću i suurednik prve knjige za Miću (ur. Sanja Miloloža – Marko Jašek, Naslovi, slojevi i brojevi Mire Muhoberac, Jezerokut i Društvo profesora hrvatskoga jezika, Zagreb, 2025) skladao je glazbu na tekst Sanje Milolože i u aranžmanu Zorana Jašeka – riječ je o sinu i ocu koji čine glazbenički duo što je nedavno u Kneževu dvoru pratio Terezu Kesoviju na jednom od zadnjih joj koncerata.
Bogat kulturno-umjetnički i turistički program u Gradu
Ostali festivalski dani od Sponze do Lokruma protekli su prema opisanom programu – pri čemu se, uz glumicu Mirej Stanić koja se prisjetila svog rada s Mićom, u svjedočanstvu poznate kostimografkinje Doris Kristić u Lazaretima moglo čuti kako je Mira, uz ostale svoje nevjerojatnolikosti, imala i nevjerojatno istančan osjećaj za kostimografiju koji današnje glumište premalo ili nimalo ne poznaje. Vesna Muhoberac pripremila je izložbu povezanu s aktualizacijom predstava Suzana čista i Orfeo – predstavila je fotografije, kazališne knjižice. Kazališne novine i tekstove povezane s antologijskim dramama Mavra Vetranovića, koje je Mićo kao ravnateljica Kazališta Marina Držića uvrstila u repertoar. Predstave su u režiji Ivice Boban i dramaturgiji Mire Muhoberac praizvedene prije dvadeset pet godina na Velikoj sceni i u Teatru Bursa Kazališta Marina Držića, kao blizanačke predstave.
Vesna Muhoberac predstavlja autora izložbe dr. sc. Ivicu Martinovića u Kneževu dvoru. / Foto: Sanja Miloloža
Autor izložbe o Marinu Getaldiću dr. sc. Ivica Martinović, a u replici Getaldićeva zrcala odraz dr. sc. Marice Čilaš Mikulić. Foto: Sanja Miloloža
Festivalski tim posjetio je izložbu o Marinu Getaldiću (19. lipnja navršila se 400. obljetnica njegove smrti) uz samog autora izložbe i najkompetentnijega getaldićologa dr. sc. Ivicu Martinovića, kao i Dubrovački arhiv u Sponzi (s građom do 1945.), balet Posvećenje proljeća SNG Maribor i koncert Dubrovačkog simfonijskog orkestra na Dubrovačkim ljetnim igrama, a sudjelovao je i u vođenoj šetnji Dubrovnikom s iznimno zanimljivom i susretljivom Cvijetom Brborom, profesionalnom vodičicom, kao i u obilasku Zidina. Program je bio gust, ali nas se duboko dojmilo bogatstvo tog vremena provedenog u susretanju sa znamenitostima ponosnoga Dubrovnika, Grada čije aktivno sjećanje teatrologinja i dramaturginja Mira Mićo Muhoberac objektivno zaslužuje. Toliko zaslužuje da se pitamo zašto, recimo, Mićini dani nisu u programu Dubrovačkih ljetnih igara (kad se i kalendarski i baštinski poklapaju – jer orlođo nikad ne faljiva). Katkad nas začuđuje taj odnos, jer suočeni smo s nevjerojatnim nasljeđem za koje, čini se, kao da u ovo gluho instant tehnološko doba ne znamo što bismo s njim. Ne znajući glas baštine i korijena, gubimo ono što je u srži našeg bića i prirodnog kulturnog prostora. Neskromnošću te „odnasne“ (ne)kulture – kao da prije nas ništa postojalo nije – gubimo ono što jesmo. Glas identiteta. A ništa nam nije toliko potrebno u mraku današnjih previšica i instant-kulture kao jedan kompetentan ljudski svjetlokazni glas.
Glas Fani Muhoberac i gospar Kosta u Bukovčevoj kući
Srećom, neki su glasovi neizbrisivi i neizgubljivi. Ponajprije ovdje mislim na glas kao instrument proizvodnje govora. Fenomen glasa u prethodnim su Mićinim danima nosile i Zvučne didaskalije, što ove godine nismo čuli, ali smo zato mogli čuti samu Miću u Theatraliji, kao i vrlo rijetku snimku kazivanja Mićine i Vesnine majke. Kad govorimo o glasovima svjetlokaznih mostova sjećanja, najdojmljivije bijaše u gornjem vrtu Bukovčeve kuće – pošto smo razgledali stalni postav i izložbenu inovaciju Sve Bukovčeve Jelice – čuti kako besprijekornom dikcijom i nevjerojatnim dostojanstvom i ljubavlju govori Fani Muhoberac ove riječi (transkripcija govora dugog 4’6” S. M.):
Fani Muhoberac, intendantica Dubrovačkih ljetnih igara i gospar Kosta Spaić
Ovih se dana navršilo 30 godina, baš ovih dana (je li tako, Tomo?), da je Kosta postao rukovodilac dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara. Prije toga je bio u Dubrovniku, što je, već su rekli i Miše i Tomo. Kosta je meni bio prijatelj i suradnik, čovjek kojega sam poznavala i ostali smo prijatelji i dalje. Mislim da je bio opsjednut Dubrovnikom. Ne znam nekoga drugoga iz hrvatske kulture koji je – koji nije Dubrovčanin – koji je tako silno volio taj dubrovački kamen koji je njemu uvijek govorio, uvijek je on razgovarao nešto s tim kamenom, s onim ženama gore kod Rupa, pa na taraci, pa svugdje, na Stradunu, pa razmišljanja kako bi to bilo kad bi se u Skupu sastali Skup onogo vremena i ona druga lica onoga vremena. Ta njegova opsjednutost Dubrovnikom je mene uvijek jako interesirala jer je Kosta bio pravi europski intelektualac, malo se zna da je on govorio nekoliko jezika, i to izvrsno. Neki glumci koje mi poznamo su ga zafrkavali da bolje govori njemački nego hrvatski. Govorio je engleski, govorio je talijanski, francuski, španjolski, finski, ruski… I taj pravi europski intelektualac koji nigdje nije bio stranac – jer nisi stranac u zemlji čiju kulturu znaš i jezik poznaš – je uvijek iznova, sa ogromnim poštovanjem, i ogromnom ljubavlju, volio Hrvatsku i hrvatski jezik i hrvatsku književnost. Pripada onoj kategoriji smionih ljudi kao na primjer Branko Gavella i ona cijela grupa koja je 50. godine, to me uvijek iznova fascinira, u onoj zemlji siromašnoj i od rata opustošenoj došla na ideju da u Dubrovniku počne Festival. Toj plejadi on pripada. Šezdeset četvrte u jednoj dosta teškoj situaciji za Festival – i novčano teškoj – je on izašao s prijedlogom programa koji se i meni činio fatamorgana, jer te godine smo mi stavili na repertoar Dunda, Shakespearea (na Lovrjencu), Othella, i radili operu Krunidba Popeje s Lovrom Matačićem kojeg je Kosta obožavao, i koja je… više se zaista nikad nije ponovila – takav uspjeh.
Kako je gospar Kosta s ljubavlju činio dobro Lovri Matačiću, a Fani Muhoberac s ljubavlju govorila o gosparu Kosti, tako su sudionici Festivala M&M govorili o Mići, pri čemu nije nedostajalo ni suza
Ima ljudi koji je on beskrajno volio i cijenio, jedan od njih je Lovro Matačić – zaslužan je da Lovro radi u Dubrovniku jer je to bilo vrijeme kad Lovro Matačić još uvijek nije, na primjer, zbog političkih razloga (pod navodnike) smio dirigirati u Zagrebu. Kosta je jedan od inicijatora da, bez obzira na takav stav, bude u Dubrovniku. Obožavao je Ranka, i tako dalje. Volio je Mišu, Milku, ovdje sjede ljudi koje je on beskrajno cijenio, tehniku na primjer, od Dubrovačkih ljetnih igara, od Iva, Vice, Stijepo, Mrša, ne znam koga već sve je on volio, i oni su jedini shvatili nešto što meni, ovih dana kad je on umro, dolazi na pamet: oni su ga jedini zvali gospar Kosta. Jer su oni shvatili da je on gospar Kosta u onom najdubljem smislu što mi Dubrovčani upotrebljavamo kad nekoga tako zovemo. Mi smo ga zvali Kosta, Spaić, ljutili se na njega, svađali se, Kostica, rugali mu se, svašta smo mi činili, a oni su znali da je on gospar Kosta. I jedino što nekako želim – da ga i dalje spominjemo kao gospara Kostu.
I kako je gospar Kosta, čuli smo, s ljubavlju činio dobro Lovri Matačiću, a Fani Muhoberac s ljubavlju govorila o gosparu Kosti, tako su sudionici Festivala M&M govorili o Mići, pri čemu, recimo iskreno i to, nije nedostajalo ni suza.
Aktualna zrcaljenja Petih Mićinih dana i Andriana Škunca
Na Poetskome jutru čitao se Mićin intervju s Andrianom Škunca što je, u svjetlu nedavne smrti ove velike pjesnikinje i umjetničke fotografkinje, formalno bio zadnji kulturni događaj na kojem se predstavljala riječ i misao te velike i nagrađivane hrvatske umjetnice čime su Mićini dani potvrdili da su i u recentnom kulturnom trenutku bogatstvom susretanja svojih glasova svjetlokazni mostovi – kako u kontekstu Grada i glumišta, tako i u onome svekolike hrvatske kulture kojoj treba događanja trajne i duboke kvalitete. Osim kanonskih tekstova Andriane Škunce i Tonka Maroevića koje je pripremila prevoditeljica i saksofonistica Željka Somun, svoj su pjesnički doprinos dali i okupljeni autori, među kojima su poeziju govorili jedna dubrovačka anglistica, koju je moderatorica Mirjana Kaznačić predstavila s puno ljubavi, harfist i fizičar Anton Perkov, Matea Baković Andrić i Sanja Miloloža.
Na Poetskome jutru čitao se Mićin intervju s Andrianom Škunca što je, u svjetlu umjetničine nedavne smrti, formalno bio zadnji kulturni događaj na kojem se, zaslugom Željke Somun, predstavljala riječ i misao te značajne i nagrađivane hrvatske pjesnikinje i umjetničke fotografkinje
Peti Mićini dani i Poetsko jutro 20. srpnja zadnji su javni događaj na kojem je u fokusu bila riječ Andriane Škunce; pjeniskinja i fotografkinja preminula je nakon osam dana / Fotokolaž: SM
Početak pak novog projekta, što je uslijedio nakon Jutra, Poetsko mapiranje Grada govorenjem srednjovjekovne i renesansne poezije u danas zatvorenim ili samo povremeno otvorenim crkvama Grada Dubrovnika, prema Mićinoj i Vesninoj zamisli, opet se obratio starom nasljeđu: ispred dubrovačke katedrale čitani su prima vista Vetranovićevi stihovi, i to mahom u izvedbi Zagrepčanki.
Obljetnice – tekstovni performans u Lacromi
Festivalu M&M ove su godine osobito u fokusu bile obljetnice koje povezuju prvu intendanticu Dubrovačkih ljetnih igara Fani Muhoberac (25 godina od smrti) i obje njezine genijalne kćeri (Mićo – 5 godina od smrti), Žarka Potočnjaka (5 godina), Ivice Vidovića (15 godina), Izeta Hajdarhodžića (20 godina), Toma Durbešića (25 godina), prvotisak Gundulićeva Osmana (200 godina!) i preminuće Mavra Vetranovića (450 godina) koji svoj iznimno plodonosni opus može zahvaliti ne samo talentu nego i iznimnoj dugovječnosti (96) za svoje doba. Dubrovačka i ankonska ljepotica Cvijeta Zuzorić koja je u Dubrovniku stvorila svoj krug uzdisatelja doživjela je tek koju godinu manje, a ona nam je višestruko zanimljiva – ne samo zbog misterija svog nepoznatoga opusa (pjesničkoga i glazbenoga) nego i zbog činjenice da je istražujući njezino stvaralaštvo Ennio Stipčević pronašao dva Držićeva prvotiska – na temelju jednoga su, Tirene tiskane u jednoj knjizi – Mićo i Vesna surežirale sjajnu plovidbenu Tirenu 2017.
O moru i glumcima i brodu kao teatru razgovaralo se i nakon tekstovnoga performansa, i Vesnino je iznošenje pojedinosti o predstavi u kojoj je, anegdotalno, izdominirala ljepota glumičina tijela obavijena od mora mokrom bijelom haljinom, dalo notu radosne autentičnosti i sustvaranja. A Mićo je, kao i Fani, bila ingeniozna sustvarateljica koja je u svoju kulturonosnu mrežu utkala mnoge susrete i mlade glumce, poput Nikole Baće, dobitnika Orlanda 2015. za ulogu Vuka Konavljanina, o kojem je Mićin glas prenijela Matea Baković Andrić. Baće je pak u Dubrovačkom anđelu progovorio koliko mu je Mira značila, i koliko je ponosan da je to svoje dubrovačko kazalište prenijela nekim mladim naraštajima dubrovačkih glumaca, žaleći što je premalo sluha danas za slušanjem i znanjem koje je, u onom izvornom obliku, ostalo tek u nekolicine takvih polihistora. Kakav je, uostalom, bio i Kosta Spaić što smo doznali od glasa Fani Muhoberac u cavtatskom vrtu ispred Bukovčeva ateljea.
Književna šetnja i lokrumski crescendo
Mićini su dani tako susretišta mnogih glasova – Mićinih, za Miću, o Mići, uz Miću – pa tako i glasa Ivana Gundulića kojega smo se podsjetili uz 200. obljetnicu protiska Osmana čitajući uza nj i Vetranovića Mićine tekstove pod razgranatim lokrumskim drvećem uz more i cvrčke.
Festivalski tim na Lokrumu 22. srpnja 2026.
Uostalom, glas je, kako nam konačno pokazuje i struktura njegove sufiksalne izvedenice, temelj glazbe. Stoga nemojmo zaboraviti ni glazbu koja nas je pratila svih pet dana Festivala: stalna članica Festivala i već vrsna hobistička saksofonistica Željka Somun i mladi profesor-pjesnik-harfist-klavirist Anton Perkov, koji je prvi put na Mićinim danima u Dubrovniku, stvorili su svojim instrumentalnim izvedbama dojmljivo ozračje tkajući s pjesmom cvrčaka svojevrstan lokrumski crescendo koji bi se, uvjereni smo, Mići vrlo svidio.
Jedino bi vjerojatno i ona voljela da je, kao ostalih festivalskih njoj posvećenih dana, na Lokrumu mogao biti nasljednik najboljeg čovjekova prijatelja čije je srce puklo od tuge za Mićom – Vesnin Miško – impozantan pas dobra književna ukusa (kako možete pročitati u Vijencu) i obožavatelja mora.
Zagrebačka ekipa vratila se kući. Do idućega susreta! Foto: Željka Somun
Mirno more, Mićo naša. Do iduće plovidbe.
Sanja Miloloža, fotografije: Tanja Kuštović, Željka Somun, Sanja Miloloža, Vesna Muhoberac
