Uvijek se nađe djece koja bi baš ponirala u tu Silvijevu svemirskost
i zvjezdanu udivljenost duše. Istina, rijetka su. No, istina, postoje.
I to je ono što nam daje nadu. Nije se bez razloga Nadom zvao i
časopis kojemu je, baš kao i Sarajevu, Silvije Strahimir Kranjčević dao mnogo
svojega prekratka života. Danas ga se prisjetimo, istinskog velikana.
Uz obljetnicu rođenja Silvija Strahimira Kranjčevića NSK objavljuje pjesmu Moj dom i citat iz Mojsija. Jedan od mojih najdražih i definitivno najumnijih prijatelja dr. sc. Daniel Miščin, koji je osobito proučavao Kranjčevića i iznimno je zaslužan za očuvanje njegove pjesničke baštine prema suvremenim načelima arhivistike, jednom me pitao na koji način u razredu tumačimo tu pjesmu. Je li ona svedena na puko domoljublje (iako ono nikada nije puko, dodao bi) ili ju interpretiramo ipak malo filozofičnije, duhovnije. Odgovorih mu: kako s kojim razredom. No uvijek se nađe djece koja bi baš ponirala u tu Silvijevu svemirskost i zvjezdanu udivljenost duše. Istina, rijetka su. No, istina, postoje. I to je ono što nam daje nadu. Nije se bez razloga Nadom zvao i časopis kojemu je, baš kao i Sarajevu, Kranjčević dao mnogo svojega životnoga vremena. Danas, 17. veljače 2022., kad se održava i školsko Natjecanje iz hrvatskoga jezika, prisjetimo se njega, Silvija, istinskoga velikana.
Sljedeći tekst prenosimo sa stranice Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.
MOJ DOM
Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I… gutam svoju bol!
I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.
Ja nosim boštvo ovo – ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.
Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan se je glaso
Kroz čarne, mlađe sne!
Kroz požar, koji suklja, da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.
I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.
… Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al ovaj nije cvijet.
On vreba, vreba, vreba… a ja grlim mukom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!
Slobode koji nema, taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tom sankom mom se klanja
I pozdravlja joj dan.
U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!
Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam, na kojoj tek njeni dusi zbore,
I… lutam kojekud.
Tek kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!
Jedan od najistaknutijih pjesnika hrvatskoga realizma i pravaš Silvije Strahimir Kranjčević rođen je 17. veljače 1865. godine u Senju. U rodnome je gradu započeo školovanje, a kako je htio postati svećenik, 1883. godine odlazi na teološki studij u Rim, od kojega brzo odustaje te napušta Italiju. Smatra se kako je boravak u Rimu na njega ostavio poseban dojam koji je poslije pokušao prenijeti kroz pjesme. U Zagrebu završava jednogodišnji učiteljski tečaj iz slovničko-povijesne grupe te odlazi službovati u Bosnu i Hercegovinu jer se nije mogao zaposliti u Khuenovoj Hrvatskoj. Mostar, Livno, Bijeljina, Sarajevo – to su njegove životne postaje, gradovi u kojima nije samo ostvarivao svoju egzistenciju nego i pjesnički sazrijevao. Prvu pjesmu objavio je i on u Hrvatskoj vili (1883.), mjesec-dva prije odlaska u Rim. U uredništvu, koje tada već vodi Eugen Kumičić, borbeni stihovi mladoga, posve nepoznatoga pjesnika, dočekani su oduševljeno i proročanski: „Taj će vam biti najbolji hrvatski pjesnik!“ Iz Rima šalje još dvije pjesme šušačkoj Slobodi, a vrativši se iz Rima, objavljuje u Viencu pjesmu Noć na Foru i u Senju, odmah zatim, prvu zbirku Bugarkinje (1884.) koja je dostupna u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Bugarkinje su bile dočekane s naglašenim priznanjima; Milivoj Šrepel napisao je o njima prvu kritiku, s puno izričitih pohvala. Do sljedeće njegove zbirke (Izabrane pjesme, 1898.) proći će više od deset godina, od nje do sljedeće (Trzaji, 1902.) još četiri, a onda još šest do posljednje (Pjesme, 1908.). Sve one potvrđuju da su godine provedene u Bijeljini (1888. – 1892.) i drugi put u Livnu (1892. – 1893.) bile njegovo najplodnije razdoblje pune pjesničke zrelosti. Kranjčević je počeo kao domoljubni pjesnik, a predstavio se i kao socijalno-satirički pjesnik. Progovorio je o bijedi malih ljudi, radnicima (Radniku), hrvatskim iseljenicima, o beskičmenjacima (Gospodskom Kastoru). Kao pjesnik misaonih pjesama (Mojsije, Zadnji Adam i dr.) zaokupljen je motivima slobode, ropstva, vjere u ideale, traženjem smisla života, čovjekovim položajem u svijetu, biblijskim motivima, motivom Krista (Eli! Eli! Lama azavtani?!). Kranjčević je i pjesnik intimnoga nadahnuća te pjesnik krajolika (Iza spuštenih trepavica). Ako je osamdesetih godina 19. stoljeća hrvatskom književnošću prevladavala proza, devedesetih godina prvenstvo pripada Kranjčevićevu pjesništvu. U Sarajevu osam godina (1895. – 1903.) uređuje književni časopis Nadu, koji je izdavala Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine. Tada je uživao veliku slobodu kao književnik i stekao velik ugled.
Stvorio je novi pjesnički govor u hrvatskoj književnosti i uzdigao hrvatsko pjesništvo na europsku razinu.
U online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu dostupno je približno 215 zapisa o njegovim djelima.
Silvije Strahimir Kranjčević, pjesnik i istinska hrvatska domoljubna veličina, preminuo je u Sarajevu 29. listopada 1908. godine nakon teške bolesti, ne navršivši četrdeset četvrtu godinu života.
… I tebi baš što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt
Mrijeti ti ćeš kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati!
(Mojsije)
Prenosi: Sanja Miloloža, fotokolaž SM
