Uz Godinu čitanja 2021. Društvo profesora hrvatskoga jezika pokreće malu
mrežnu biblioteku DPHJ vam predstavlja uz istoimenu mrežnu rubriku.
Objavljivat ćemo stihove kolegica i kolega profesora hrvatskoga jezika.
U prvoj mrežnoj knjižici možete pročitati pjesme Zrinke Merčep, Stihovi.
Kolegica je profesorica hrvatskoga jezika u OŠ Smiljevac u Zadru, a za sebe tvrdi
da se u njoj isprepliću učitelj, planinar i pjesnik.
Uz Godinu čitanja 2021. u Republici Hrvatskoj Društvo profesora hrvatskoga jezika pokreće malu mrežnu biblioteku DPHJ vam predstavlja s mrežnim knjižicama koje možete čitati u istoimenoj rubrici na našim stranicama. Prvu ćemo predstaviti profesoricu Zrinku Merčep (1981.) u kojoj se isprepliću “učitelj, planinar i pjesnik”.
KLIKNI I ČITAJ! 
UČITELJ, PLANINAR, PJESNIK
Zavičaj. U meni svakodnevno korača zavičaj. Staze života i riječi odvele su me daleko od Cetine i Biokova, od rijeke koja teče u meni i planine koja je prvim udisajem postala znamen i bitak ovoga krhkog, a snažnog bića. Staze života i riječi dovele su me u novi dom – Zadar, grad riznica zlata i srebra, grad pjesnika i pisaca, grad najljepših pogled na Velebit, grad koji je počeo rasti u mom pogledu i smjestio se pod rebra. Od planine sam pošla, k planini došla.
Nigdje ne upoznah i ne doživjeh osjećaj slobode i sreće kao na planinskim proplancima, grebenčićima, vrhovima. Sve je čisto. I slobodno. Ništa ne guši, ne pritišće. Samo sloboda zove, kamo god pogledaš, sloboda i strahopoštovanje prema velebnosti i snazi planine. Od prvih me planinarskih koraka planina uči više o meni nego o sebi, o malenosti i o snazi koju, kao i svaki čovjek, nosim u sebi. Planina me uvijek ogoli, do kosti, do srži, suoči me s mojim slabostima, a obogati me duhom, mišićima i stihom. Poput davnih i slavnih pjesničkih predaka, ubirem u tišini planine inspiraciju koja nakon nekog vremena proklija u meni pa se pretoči u ritmičan skup riječi.
Planinarska pjesnikinja Zrinka Merčep.
Foto: privatna zbirka
Učiteljska svakodnevnica nije uvijek poetična ni ritmična, mogla bih reći da je često obilježena dramskim situacijama, a u kojem će dramskom tonu završiti uglavnom ovisi o sudionicima. Voljeti svoj posao ne znači da se ne želiš odmoriti od njega, zar ne? Mi, učitelji, od djece tražimo povratne informacije i često su one mjerilo našeg malog zadovoljstva da smo barem nekolicini djece uspjeli približiti ljubav prema predmetu koji predajemo. Od planine također tražim povratnu informaciju, a ona mi svojom tišinom govori jasnije nego tisuće traktata i disertacija, zato k njoj volim odlaziti.
Planina me utješi, prigrli, razumije, planina me inspirira, čisti me umorom pa me napuni psihičkom snagom. Nakon svakog silaska s planine osjećam se kao „Super Hrvoje“ – čovjek od kamena iz jednog hrvatskog stripa koji sam kao srednjoškolka pročitala.
Meni se čini da ću cijeli život jednom rukom dodirivati Velebit, a drugom Biokovo, da će moje biće, stihovi i snovi ostati razapeti između te dvije gordosti. Jedino će Cetina ostati netaknuta i nepodijeljena natapajući najskrivenije dubine. Cetina je jezik materinski koji se govori doživotno. Cetina je sasvim pupačićevska, vijugavi brzaci raznose joj glas iz grla Dinare.
Jezik je moj zavičaj. Živi u slikama koje nosim u sebi pa se prelijeva i stvara svoju, sasvim novu priču – učiteljsku, planinarsku, pjesničku.
Zrinka Merčep, mrežni fotokolaž: SM (naslovnica prve mrežne knjižice i fotografija iz privatne zbirke)
