Družeći se s knjigama, a osobito u školskom okruženju, spoznala sam koliko su
plemeniti ljudi koji se o brinu o djeci i knjigama, i to svakodnevno: školski knjižničari.
To su velike duše jer s kim si, takav si, a kad živiš s knjigama uz djecu
i brinući se o njima, o knjigama i o djeci,
mora da nešto dobrote tih knjiga i iskonskosti tih dječjih duša prijeđe i na odrasle.
Željela bih govoriti o troje takvih ljudi, knjižničara, o trima slučajevima
o kojima valja razmisliti: ne zato što drugi slučajevi nisu za promišljanje,
ta svaka nas pojedinačna smrt natjera da se zapitamo,
nego zato što su upravo oni autorici vašega članka najviše na srcu. Srodnost.
U Hrvatskoj danas nema rata, ali duh crne kapuljače sa sablasno oštrom kosom odrađuje prekovremene sate. Čitam jutros u novinama da je korona, što smo zabilježili i pripisali COVID-u 19, odnijela 8080 života u Hrvatskoj. Bilo zbog korone ili kojih drugih bolnih razloga, čini mi se da sve više dragih, dobrih, bliskih ljudi nestaje iz našega fizičkog univerzuma. Dakako da ti ljudi ostaju s nama, u nama, i lakše je kad vjerujete onako kako vjeruju kršćani, čijoj tradiciji hrvatski narod, jezik i kultura pripadaju, ali teško je kad ne možeš fizički zagrliti dragu osobu, pogledati ju u oči, smijati se s njom. Nije to samo zato što sam ostala bez svoje Ive 13. kolovoza prošle godine, iako je to majčinskomu srcu najbolnije, nego odlaze i oni nešto stariji, iskusniji, ispunjenijih sudbina, ali za koje osjećamo da su nas napustili prerano.
Družeći se s knjigama, a osobito u školskom okruženju, shvatila sam koliko su plemeniti ljudi koji se o brinu o djeci i knjigama, i to svakodnevno: školski knjižničari. To su velike duše jer, s kim si, takav si, a kad živiš s knjigama uz djecu i brinući se o njima, o knjigama i o djeci, mora da nešto dobrote tih knjiga i iskonskosti tih dječjih duša prijeđe i na odrasle. Željela bih govoriti o troje takvih ljudi, knjižničara, o trima slučajevima o kojima valja razmisliti: ne zato što drugi slučajevi nisu za promišljanje, ta svaka nas pojedinačna smrt natjera da se zapitamo, nego zato što su upravo oni autorici vašega članka najviše na srcu. Zbog srodnosti. A ona je ipak autorica i uzima si pravo izbora.
SLUČAJ PRVI
Suzana Plevnik (1958. – 2019.)
Školska knjižničarka OŠ Jure Kaštelana Zagreb
Moja prijateljica Suzana Plevnik dugogodišnja je blistava učiteljska zvijezda moje škole, Osnovne škole Jure Kaštelana u Zagrebu. Suzana je bila velika prijateljica s Macom, a Macu Tonković više-manje svi znaju, Macu štrebericu, Macu novinaricu, Macu sveznajućicu, Macu lidraničicu. Maca Tonković bila je knjižničarka kad sam došla u školu i sjećam se njezinih početaka s Čarobnom frulom, koju sada vodim, doduše digitalnu (jer tisak nije toliko praktičan mada smo silno tiskonostalgični). Iako bih o Maci Tonković mogla napisati roman, danas ju neću tako eksploatirati. Maca mi je potrebna za uvod: prvo, jer je bila knjižničarka, a kao što rekoh, knjižničari su mahom plemeniti, načitani i često, posljedično tomu, dobri i mudri ljudi, drugo, jer je prijateljevala sa Suzanom i jer ju je Suzana naslijedila kad je Maca konačno otišla u mirovinu, i treće: jer je započela priču s Čarobnom frulom i Lidranom, a to nas je sve – Macu, Suzanu, moju kćer Ivu i mene – povezalo neraskidivim nitima.
Suzana Plevnik bila je diplomirana učiteljica razredne nastave s pojačanim hrvatskim jezikom, a zatim je završila i bibliotekarstvo. Bila je jedna od najkreativnijih učiteljica koju sam upoznala, a upoznala sam mnoge, i bila je velik prijatelj. Suzana Plevnik bila je talentiratna, maštovita i dobra osoba, jako je voljela djecu i imala je tankoćutnost nesvakidašnju, jednostavno „nos“. Znala je djecu u dušu, prvo svoje male pačiće, a nakon toga, kad je postala knjižničarka, i one odraslije. Nepogrešivo je znala procijeniti kojemu je djetetu što potrebno da bi mu se podiglo samopouzdanje i s mnogo je ljubavi utjecala na oblikovanje tih malih i mladih bića. O Suzinim nagradama koje je dobivala kao mentorica svojih štićenilka ne bih znala govoriti jer ih ima previše, na svim razinama i područjima, a osobito u likovnom i književnomjetničkom području, no dosta je reći da su „njezina djeca“ uvijek prednjačila u svojim stvaralačkim rezulltatima i da je to prepoznato na međunarodnoj razini: od nagradnoga puta u pariški Disneyland preko svjetskih nagrada u japanskim likovnim zbornicima do državnih Lidrana u dramskom stvaralaštvu. Kao knjižničarka, preuzevši Macin posao, odmah je s Čarobnom frulom dobila prvu nagradu na prvom natječaju za najbolji školski list, no te godine nije bila na državnom Lidranu. Rekli su tada u povjerenstvu da su se malo zasitili Čarobne frule, a i Maca je otišla pa su dali šansu nekim drugim uredništvima. No, rekoh, iste je godine Čarobna frula odabrana kao najbolji školski list na natječaju Jutarnjega lista. Ne mogu vam reći koliko mi je drago što je Suzana pristala ići na državnu Lidrano smotru 2019. umjesto mene koja sam ostala sa svojom tada teško bolesnom Ivom u Zagrebu. Sjećam se kako mi je radosno pričala o dojmovima iz Šibenika i da se uistinu lijepo provela razmjenjujući iskustva s drugim kolegama i slušajući hvalospjeve o našoj Čarobnoj fruli. Dakako, ne moram ni reći koliko mi je Suzi bila podrška u vezi s Ivinom bolešću, od dijeljenja recepata za sok od sirove cikle, crvenog kupusa i mrkve, do psihološke potpore, kazivanja primjera ozdravljenja iz iskustva njoj bliskih osoba i vjere da će Ivina mladost pobijediti tešku bolest. Koliko se sa mnom radovala svakoj novostvorenoj lekciji i Ivinu crtežu za udžbenike koje sam tada pisala… Suzana je bila čovjek i prijateljica.
Nažalost, moja prijateljica Suzana Plevnik nije bila dugogodišnja blistava knjižničarska zvijezda. Ne zato što ne bi blistala, jer sve što bi dotakla ta žena zabilistalo je i mi se još uvijek grijemo na njezinu sjaju, nego zato što nam ju je oduzela struja smrti, ostavivši nas da za njom tugujemo, u bolnoj zahvalnosti, s neporecivim osjećajem da su mnogi učitelji vrijedni, važni, posebni i dragi, ali da je nekima među njima ipak više dano, da im je više stalo i da su posebniji.
Suzana je bila ipak posebnija.
Htjela sam pokrenuti školski literarno-likovni natječaj njoj u čast, no nismo to realizirali poštujući volju njezine tugujuće obitelji. Međutim, ja ne mogu izbaciti Suzanu iz sebe niti je mogu izbaciti iz konteksta razgovora o velikim, dobrim i plemenitim ljudima. Ne mogu. Učenici OŠ Jure Kaštelana, ali i svi drugi, moraju znati da postoje ljudi koji vjeruju u ideale, koji su dobri, hrabri, uporni, marljivi, maštoviti, duhoviti. Moraju znati da su i prije postojali takvi ljudi, i da valja poštovati plemenite prethodnike. Suzana je jedna od tih i zaslužila je da joj zapamtite ime: Suzana Plevnik.
Suzana je bila ipak posebnija.
U mojoj školi sada radi također jedna stručna i kreativna knjižničarka Ines Obad koja mnogo truda ulaže u svoju edukaciju, digitalizaciju knjižnice, opremu knjiga i svega što treba da profunkcionira jedna moderna školska knjižnica u 21. stoljeću. Znam da u srcu i Ines nosi Suzanu kao svijetao primjer, upravo model stručnosti i čovječnosti. Jer stručnost i čovječnost bezvremene su kategorije.
Suzana Plevnik bila je stručnjak i čovjek.
SLUČAJ DRUGI
Denis Vincek (1972. – 2021.)
Školski knjižničar OŠ Ante Kovačića Zlatar
O Denisu Vinceku ne znam osobno mnogo, ali osobno mnogo osjećam. Iskreno moram priznati da je spoznaja o njegovoj smrti meni bila toliko šokantna da sam zanijemila. A mislila sam da me nakon smrti mojega djeteta više ne može ništa šokirati. No ipak jest. Bila sam silno potresena i duboko žalosna pročitavši što je administrator u FB grupi za napredovanje u prosvjetnoj struci objavio: da nas je napustio Denis Vincek.
Pretpostavljam da je svim školskim knjižničarima, a i mnogim lidranovcima i proljećarima, e-twinningovcima i ljubiteljima najrazličitijih projekata vezanih uz tehničku kulturu, medije i jezik poznato ime Denisa Vinceka. Bio je školski knjižnilčar u OŠ Ante Kovačića u Zlataru, a živio je u Pregradi. Vodio je kultni školski list zlatarske Iskrice. Završio je Križanićevu (tako se kaže kad se misli na Šuvarovu Jezičnu, Klasičnu ili Kulturu, sve u Križanićevoj 4, svaka sa svojim ulazom), a budući da je mojih godina, možda smo se i sretali pod odmorom i ne znajući jedno za drugo. Moj susret s Denisom Vincekom bio je isključivo virtualan. Upoznali smo se ove godine 18. travnja, i to online, na online Novigradskom proljeću 2021. Bio je u radijskoj radionici kod Srđana Nogića (Srđane, hvala ti za sve divne stvari koje si stvorio u suradnji s Denisom ove godine!), ja sam bila u radionici Novine na internetu i moj je štićenik često boravio baš u Radijskoj. S Denisom sam se poslije povezala preko FB-a, i taman sam razmišljala kako bih rado da se profesionalno povežemo u kakvu budućemu projektu s osmašima, kadli me dočeka ono olovno: „Napustio nas je Denis Vincek.“
Denis je radio kao profesionalni novinar, ali se skrasio u školskoj knjižnici u Zlataru i iz te točke svijeta sjao, sjao! Educirao, poticao, pisao, stvarao, predavao, savjetovao, radio neumorno danima i noćima i vjerovao u boljitak koji se postiže predanim radom. Blago toj djeci koja su imala Denisa Vinceka i toj školi koja je imala Denisa Vinceka. Blago i meni koja sam ga uspjela upoznati, makar i online, gledati i promišljati o njegovoj izvrsnoj prezentaciji kreativnih europskih obrazovnih praksi na Novigradskom proljeću (koju su kolege, a i ja među njima, odabrale kao najbolju). Denisov se sjaj nije mogao previdjeti. O tome svjedoče i više nego zaslužene nagrade s različitih razina, i u školskom i izvanškolskom djelovanju.
Proguglajte malo Denisa Vinceka. Ne zaboravite njegovo ime. Ili barem koliko mora biti plemenita duša koja napiše članak pod naslovom „Tražeći majku, nakon 54 godine pronašli sestru“.
I nemojmo da nas nikad napusti Denis Vincek i njegove iskrice.
Denis Vincek bio je stručnjak i čovjek.
SLUČAJ TREĆI
Luca Matić (1965. – 2021.)
Školska knjižničarka OŠ Antun Nemčić Gostovinski Koprivnica
Ne znam treba li se zagrebačka učiteljica hrvatskoga jezika sramiti što nije poznavala koprivničku knjižničarku, ali, kad sam danas pročitala vijest o smrti Luce Matić, upravo je baš sram najbliže opisu emocije koja me u tom trenutku preplavila. Neracionalan, dakako, ali opet sram. No sram je osjećaj koji se može oplemeniti i sublimirati u zahvalnost. Draga neupoznata knjižničarko, iako Vas ne poznajem, prema reakcijama Vaših sustručnjaka i kolega spoznajem da ste bili plemenita i časna osoba, dobra srca. „Divna žena!“ rekla bi naša kolegica Marija Halaček, prijateljica sa studija koja živi i radi u Molvama. Kolegicu Lucu Matić nije odnio COVID-19 ni struja, ali jest teška bolest s kojom se godinama borila.
Zapamtite to ime: Luca Matić. Plemenita prethodnica. Divna žena, stručna, draga i tankoćutna.
Luca Matić, knjižničarka, ne smije biti zaboravljena.
Luca Matić, neupoznata moja prijateljica, uopće ne dvojim da bijaše stručnjak i čovjek.
Zapamtite imena tih plemenitih ljudi koji su dijelili svoju stručnost, ljubav i znanje nesebično i radosno. Suzana Plevnik, Denis Vincek, Luca Matić. Pokoj vječni daruj im, Gospodine!
Sanja Miloloža,
foto: arhive OŠ Jure Kaštelana – Zagreb,
OŠ Ante Kovačića – Zlatar,
OŠ Antun Nemčić Gostovinski – Koprivnica
