Sven Adam Ewin vs. Marko Marulić

12. 03. 2021. | Godina Marka Marulića, Novosti

Anonimni hrvatski pjesnik koji je širu popularnost stekao objavom poezije i tzv. pjesničkih

dvoboja na društvenim mrežama, a stvara pod pseudonimom Sven Adam Ewin i dosad je

objavio više od 5000 pjesama, napisao je ekskluzivno za DPHJ i dva pjesnička dvoboja

s Ocem Hrvatske Književnosti.

Drugi dvoboj uz Molitvu suprotiva Turkom objavit ćemo 22. travnja 2021.

 

 

 

Marko Marulić: JUDITA (ULOMAK)

I sašad skalami, Abru svoju dozva

ka, jer pod svitami spaše, jedva se ozva.

 

Ona ju ne psova da reče: “Opravi se

i pojti van krova sa mnom sad spravi se.”

 

Toj rekši, izvi se… iz vriće i vodom

po puti umi se i namaza vonjom.

 

Splete glavu kosom, vitice postavi,

kontuš s urehom svom vazam na se stavi.

 

S ošvom ruke spravi, uši s ušerezmi,

na nogah napravi čizmice s podvezmi.

 

S urehami tezmi, ča mi (j)e viditi,

dostojna bi s knezmi na sagu siditi.

 

I jošće hoditi na pir s kraljicami

i čtovana biti meu banicami.

 

Zlatimi žicami sjahu se poplitci,

a trepetljicami zvonjahu uvitci.

 

Stahu zlati cvitci po svioni sviti,

razlici, ne ritci po skutih pirliti.

 

Svitlo čarljeniti ja rubin na parstih,

cafir se modriti, bilit na rukavih

 

biser i na bustih, i sve od zlatih plas

sjati se na bedrih prehitro kovan pas.

 

Velik urehe glas da liposti veći,

ka biše kako klas iz trave resteći,

 

al kami, ki steći u zlato, zlatu da,

izvarsno svitleći da zlato većma sja.

 

Tako t’ ona prida uresi krasosti

poveće ner pri(j)a od njeje liposti.

 

I to ne bi dosti, kako pismo pravi,

Bog njeje svitlosti uljudstva pristavi.

 

Jer te take spravi ne bihu od bludi,

da svete ljubavi i pravdenih ćudi.

 

Zato joj posudi da tko ju ugleda,

svak joj se počudi i za njom pogleda

 

Sven Adam Ewin: JUDITA I HOLOFERNO

 

Njih su oboje stjecali vječnu slavu,

U moru krvi, u one slavne dane.

Dok mu je ona mačetom sjekla glavu,

Vrela je krvca šikljala na sve strane.

 

A kad sa sluškinjom Abrom krenu kući

(Na usni njenoj još uvijek krv je slana),

Glava joj šapnu, u krvi krkljajući:

– Svetica jesi, al si za me puttana!

 

Još reče glava: – Ima li slađe muke

(Pijanog oka, bedra, pijanog čela),

Nego u slasti, od tvoje umrijet ruke,

U zagrljaju tvog toplog, slatkog tijela!

 

A što je stvarno bilo između dvoje,

Ostat će vječna tajna. No, vrijedilo je!

Sanja Miloloža, mrežni fotokolaž: SM

Vladimir Nazor, O JEZIKU

O njemu, da! O čarobnome vrelu,
Što davno ključa iz šikare naše
I snagu svoju razmaho je cijelu
Kada ga stijenje i glib zatrpaše!

On zvuči i psiče, teče gradu i k selu,
Kroz zlato njiva, zelenilo paše;
Na vatru nalik lije svjetlost vrelu
U sve nam sude, čuture i čaše.

Ne znamo da l’ smo gradili mi njega,
Il’ on je nama svoju dušu dao. –
A sada, nov kad mulj i suša prijeti

U ovom lomu i gaženju svega
Još nikad Hrvat nije bolje znao
Da mu je s njime živjet i umrijeti.