Službeno odobrenje glagoljici i slavenskomu jeziku u bogoslužju

U Senju, jednom od centara glagoljaštva, biskup Filip, svjestan činjenice da svećenici vrše bogoslužje na narodnom jeziku što je bilo protivno crkvenim propisima, 1248. poslao je papi Inocentu IV. molbu kako bi se službeno odobrila uporaba glagoljice u bogoslužju. Kao argument je naveo činjenicu da se glagoljica već ukorijenila u bogoslužje te da se radi o starom običaju. O respektabilnom ugledu senjskog biskupa Filipa, koji je nadilazio granice njegove biskupije, svjedoči podatak da ga je Papa osobno posvetio za biskupa u Lyonu te udovoljio njegovoj molbi. Događaj je također povezan je s novom misijskom strategijom Katoličke Crkve u kojoj staroslavensko bogoslužje i glagoljica postaju prikladno sredstvo kojim se pravovjerje može štititi i širiti.

Iz fundusa Muzeja predstavljamo glagoljski natpis koji se nalazio na branič – kuli starog grada Bribira. Na ploči se spominju Bernardin Frankopan i bribirski kapetan Lovrenac, a natpis se vjerojatno odnosi na događaje u vezi s gradnjom i utvrđivanjem zidina staroga grada Bribira. Natpis je pisan s dosta kratica, a na početku teksta nalazi se znak kojim se u latinskim i glagoljskim kodeksima označava početak važnog dokumenta. Na natpisu se Bernardin Frankopan označava kao gospodar krčki, senjski i modruški.