Suzana Kačić Bartulović podsjeća nas da je 21. VIII. prije tri godine preminula
hrvatska književnica nominirana za Nobelovu nagradu Vesna Krmpotić,
autorica Brda iznad oblaka i najveće pjesničke zbirke na svijetu ‘108 x 108’,
koja sadrži 11.664 pjesme:
Na današnji dan 2018. otišla je Vesna Krmpotić među Šimićeve zvijezde…
Suzana Kačić Bartulović podsjeća nas da je prije tri godine preminula hrvatska književnica Vesna Krmpotić: Na današnji dan (21. kolovoza) 2018. otišla je Vesna Krmpotić među Šimićeve zvijezde… Zahvalni na riječima koje odušuju, proniknimo u svijet zapisa koji je književnica ostavila za sobom.
Hrvatsko društvo pisaca toga je dana objavilo vijest:
Naša ugledna članica, pjesnikinja, književnica, prozaistica i prevoditeljica Vesna Krmpotić preminula je jučer u 87. godini.
Prozna spisateljica, pjesnikinja i prevoditeljica Vesna Krmpotić rođena je 1932. u Dubrovniku. Diplomirala je psihologiju i engleski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a bengalski jezik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u New Delhiju.
Početkom 1960-tih radila je kao urednica u Literarnoj redakciji Radio-Zagreba, zatim kao urednica u Prosvjeti i Globusu, te u kulturnoj redakciji beogradskog radija.
Kao supruga diplomata dulje vrijeme boravila je u Egiptu, SAD-u i Gani. Od 1962. do 1964. provela je na specijalizaciji bengalskog jezika u Indiji. Uz učestala putovanja, posebno u Indiju, od 2004. živjela je i radila u Zagrebu i Beogradu kao profesionalna književnica.
Objavila je preko stotinu knjiga poezije, proze, eseja, pripovijetki, romana, drama, antologija. Autorica je najveće pjesničke zbirke u svjetskoj književnosti ‘108 x 108’, koja sadrži 11. 664 pjesme, a najpoznatije joj je djelo ‘Brdo iznad oblaka’.
Bila je članica Hrvatskog društva pisaca i Društva hrvatskih književnika. Dobitnica je niza hrvatskih književnih nagrada, među kojima Godišnje nagrade Vladimir Nazor 1975., Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 1999., Nagrade HAZU za književnost 2006. za zbirku pjesama ‘108×108’, Nagrade Ivan Goran Kovačić (1988.) za roman ‘Brdo iznad oblaka’, a između ostalih priznanja, godine 2008. dodijeljeno joj je Odlikovanje za zasluge u kulturi.
Društvo hrvatskih književnika nominiralo je Vesnu za Nobelovu nagradu za književnost (2008). Dobitnica je i nagrade Tin Ujević za doprinos hrvatskom pjesništvu (2013.).
Sama književnica o sebi je pisala ovako.
“Rođena sam u Dubrovniku, lipnja, 1932. Brat Davor pretekao me za dvije godine. Otac Mario, podrijetlom Senjanin, a došljak iz Amerike-Filipina-Austrije-Njemačke, zvanja liječničkoga s trostrukom specijalizacijom, bio je u to vrijeme direktor dubrovačke bolnice. Majka mi je iz porodice Lopašić-Karlovsky, zagrebačko-vukovarske i starohrvatsko-njemačke.
Živjeli smo nekoliko godina u Dubrovniku, onda smo se preselili u Split, i nedugo potom u Zagreb…
Prve sam pjesme objavila još na prvoj godini studija u časopisu “Hrvatsko kolo”..
Zbližila sam se s piscima svojega naraštaja. Zajedno smo podizali bune (“najprije kao Krugovaši”, kasnije okupljeni oko časopisa “Književnik”). Za neke od nas to je bila manje-više adrenalinska žurka, ili pak doživljaj lijepe zajednosti; a kod nekih se radilo uistinu o želji za istinom, za smislom, za sobom. Iz te ekipe najbolji su mi prijatelji bili i ostali (!) Tonko Šoljan i Vlado Gotovac.
(Kakvo je sputano vrijeme tada vladalo, pokazuje jedna zgoda sa Stankom Šimićem. Svakoga bi se petka u bivšemu Radničkom domu održavao tk.zv. Književni petak. Mjesto posjećeno, naprosto zbog toga što je drugih sličnih mjesta opako nedostajalo. Kad su rukovoditelji Petka upitali Stanka što će mu biti tema, odnosno, kako glasi naslov njegova nastupa, on je odgovorio: “Što mi padne na pamet”. “Razumijemo, druže Šimiću, ali kako glasi naslov…”? Rekao sam: “Što mi padne na pamet”! Na kraju su pomalo nevoljko prihvatili taj (sumnjivi) naslov. U petak smo nagrnuli da čujemo što li će Stanko. On je cijelu večer objašnjavao, to jest, postavljao pitanje kojemu ne treba odgovor – naime, zašto se kaže “na pamet”, a ne, recimo, “u pamet”? Što naznačuje taj prijedlog “na”? Naravno, naznačuje zabranjenog Rilkea. Jer, naravno, naznačuje smjer odozgo prema dolje. To je, drugim i trećim riječima, smjer nadahnuća – silazak iz viših sfera. Dakle, drugovi, zaključite sami… Eto, tako smo govorili u ono vrijeme o zabranjenim temama – slikovito, vilovito,….
A onda mi se život promijenio. Udala sam se, preselila se u Beograd, rodila sina (Relju), naučila kuhati. Usput, prevela sam “Kama sutru”, napisala knjigu eseja-putopisa “Indija”, zbirku “Krasna nesuglasja” i još ponešto. To je tako trajalo dvije godine.
Onda smo otišli u Egipat, u čudesni, nestvarni krajolik neprolaza. Tamo se rodio drugi sin, Igor. Kuća nam je bila puna pokreta, glasova, smijeha, tepanja, čuđenja.
Unatoč tomu što sam u Kairu započela i dovršila (prvu u nas) antologiju indijske književnosti (“Hiljadu lotosa”), ja sam pomislila da nadolazi kraj moje spisateljske karijere. Obitelj, posjetitelji, kokteli, večere, putovanja i istraživanja… Majka nam se pridružila, pa sam opet mogla uskočiti u sedlo putovanja – ubrzo poslije rođenja drugoga djeteta otisnula sam se na jug, iza Asuana, gotovo do granice sa Sudanom. Pustinja se lelujala, po njoj je neka pradavna vatra posula skvrčene željezne krhotine. Možda sam tada osjećala da su u nazočnosti tajne riječi suvišne. Zagonetka piramida, precizna i magična matematika staroegipatskih fresaka i kipova, urski ziggurat i toranj u Samari djelovali su na mene kao poduka za svečanu šutnju.
Dok jednoga dana, gotovo nehotice ne započeh pisati neko čudno štivo, tobože “egipatsko”, no uistinu svojevrsni osobni spomenar, zapis po sjećanju. (“Dijamantni faraon”). Pišući, uvjeravala sam sebe da te zapise nikada neću objaviti. Po povratku sam uvidjela da hoću – “Dijamantni faraon” doživio je šest izdanja i bio nagrađen godišnjom Nazorovom nagradom.
Nesreća
Ubrzo po povratku zadesila nas je nesreća nad nesrećama. Drugi sin, četverogodišnji Igor, razbolio se od leukemije. Otputovala sam s njim u Pariz, u bolnicu St. Louis, slavnu i oronulu. Tamo su ubojitim kemoterapijama privremeno suzbili prvi napad malignih stanica. Tražila sam po svijetu ljude drugih i drukčijih znanja, upoznala se s mnogima od njih, surađivala koliko se moglo.
Onda smo premješteni u Washington. Tamo smo, u američkom Nacionalnom Institutu zdravlja, nastavili s propisanim kemoterapijama. Rodio se i treći sin, Neven. A Igor je 1975. otišao svojim putem, iako je na kraju, a na moju žarku molbu-molitvu, bio izliječen od leukemije. Izliječila ga je jedna od onih čudovitih osoba, gurnutih u stranu od službenih krojača kolektivnih percepcija. Igorovo neobjašnjivo izlječenje od maligniteta pod sam kraj bolesti (kada ni kemoterapije više ne djeluju), potvrđeno je od samog Instituta. Smrt je nastupila zbog kljenuti srca. (Sve to opisano je u kasnijemu romanu-reportaži “Brdo iznad oblaka”).
U Americi sam pisala i dovršila knjigu “Čas je Ozirise”, što je svojevrstan žal za nemogućim – odnosno, za vjerodostojnim prijevodom staroegipatske filozofije, mita i poezije. Poslije Igorova odlaska rođena je zbirka pjesama “Ljevanica za Igora”.
Vratili smo se u Beograd 1977.
….
Po mnogima najvažnije djelo Vesne Krmpotić.
Tada, 1980., imala sam 48 godina, 26 godina spisateljstva i 10 objavljenih knjiga. Nezačudni prosjek. Narednih 26 godina sukljao je tsunami spisateljske vatre – napisane su i objavljene 74 knjige – a neobjavljenih je ostalo 28. “Proizvodnja” se, dakle, povećala za nevjerojatno visok postotak.
O- odakle energija i vrijeme za toliki opus?
Postoji odgovor, kojega sam postala svjesna tek prije nekoliko godina. Odgovor je jedna od bitnih aku-točaka u životu spisateljice V. K.
Kada sam prvi puta tjelesno stigla u Avatarov zemaljski dom, u Prashanti Nilayam, ja sam na odlasku hitro napisala na ceduljici svoju molbu i želju za Riječju. (“Daj mi Riječ”). Napisala, možda uručila, i zaboravila. Ali od toga časa, od toga mjeseca studenog 1980., tijek se ludo ubrzao – u nadvodnomu i podvodnom smjeru.
I kad sada sučelim obje četvrti-i-nešto stoljeća, to jest, 26 godina naspram 26 godina, odnosno, kad suočim 312 mjeseci s 312 (narednih) mjeseci, tada vidim nevjerojatnu razliku. U prvoj četvrti-i-nešto stoljeća, od godine 1954. do godine 1980, objavila sam deset knjiga. (Od tih deset nekoliko je bilo tanušnih knjiga poezije, a dvije su bile izbori iz dotičnih). Kad se deset rasporedi po polju od 312, to ispada da se svaki 31 mjesec objavila po jedna (nevelika) knjiga.
U sljedećih četvrt-i-nešto stoljeća, to jest, od godine 1980., do 2006., objavila sam 74 knjige, i napisala još dvadeset i osam / ukupno 102 knjige. A za razliku od knjiga iz prethodne četvrti, mnoge su od objavljenih bile nesvakidašnje obimne – “Brdo iznad oblaka” ima 500 stranica većega formata, a knjige “Petoknjižja vrlina” imaju okruglo 4.000 stranica. Najveća od takvih nesvakidašnje velikih knjiga je gore spomenuta zbirka 108 X 108 – ona broji 11.664 pjesme na nešto manje od 3.000 stranica velikoga formata. Uistinu, svaka tri mjeseca-i-šest dana izašla bi po knjiga, što će reći 4 knjige godišnje. Knjiga svaki treći mjesec – usporedimo to s rezultatom prethodnoga razdoblja (knjiga svaki 31 mjesec), i dobit ćemo razliku – 10 naspram 102.
Drugim riječima, spisateljska se proizvodnja uvećala više od deset puta. Pritom ne uzimam u obzir debljinu knjiga, to jest, broj stranica, jer tada bi računica ispala ne samo deset, nego i stotinjak puta veća. I opet, trećim riječima, u prvomu je četvrtljeću napisano 9%, dok je u drugomu napisano 91% od cjelokupne spisateljske produkcije (112 knjiga).
(Piše li se noću? Jedva li se diše od pisanja? Ne, naprotiv. Pisanje je odmor, kontakt, igra, užitak. Primjerice, u vlaku od Beograda do Zagreba ili obratno, napiše se po zbirka pjesama; na daršanu se napiše isto toliko. Za dvadesetak dana rodi se podebela knjiga proze. Drama “Ramayana” napisana je za 3 dana. I sve se to radi neosvrtno, bez napora, kao nešto neizuzetno, svakodnevno…)
Zaključak: 74 objavljene knjige (s godinom 2006.) i njih još 28 u rukopisu stoji spremno dokazati i pokazati gdje je i što je izvor njihova nadahnuća. Onih prijašnjih, odnosno nasuprotnih 10 spremno je to isto pokazati i poduprijeti. Gledaju se preko sudbonosne crte razdjelnice, povučene mojom željom za Riječju, željom upućenom toj istoj Riječi.
Nastavak u Africi
1981. suprug je imenovan ambasadorom u Ghani. Proživjeli smo u Akri uobičajene četiri godine. Znala sam da me čeka pisanje izvješća s ratišta za život djeteta, za život smisla, za iskustvo dodira s tk.zv. nadnaravnim: knjiga-reportaža, koju sam godinama odgađala. Kojoj je Igor još u Washingtonu objavio ime: “Brdo iznad oblaka”.
U zemlji zapadne Afrike, gdje često nije radila ni pošta ni telefon, gdje diplomatske aktivnosti nisu bile guste kao drugdje, ja se više nisam mogla izgovarati raznoraznim poslovima i obvezama. Kuća je, osim toga, bila zbrinuta kuharima, sobarima i vrtlarima. Sjela sam za strojopis i u vrlo kratkom roku, služeći se dnevnicima i drugim dokumentima, napisala tu Igorovu knjigu, pišući ju kao da se ne radi o nama. Pisala sam ju jednim dahom, u jednomu dahu, i završila bez ikakvih dvoumica – stav koji priliči svjedoku, što sam u tomu času i bila.
“Brdo iznad oblaka” dugo se vremena nalazilo na vrhu liste bestselera.
O ratu i Beogradu
Po povratku u Beograd, (1985.) pisanje se i objavljivanje žestoko nastavljalo. Kao i neumorna putovanja, prekobrdna i prekomorska. A kad je iz Srbije buknuo požar rata, postala sam suradnica hrabrih novina “Danas”, pišući o onomu što sam smatrala pravim uzrocima rata – o goloj pohlepi, o bijesu, o strahu, o mržnji, o ljubomori, o neznanju – o stanjima koja obuzimaju i pojedince i narode, goneći ih na nasilje i na samonasilje. U Beogradu, u središtu odakle je krenula inicijativa put otimačine i smrti, ljudima je bilo daleko teže shvatiti što se doista događa. Oni, koji su ustali protiv rata, nisu bili mnogobrojnici, i svakojako su bili ugroženi. Tada sam imala sreću upoznati se s mnogima od njih. Uvjerena sam da je, zahvaljujući upravo takvima, Beograd ostao srazmjerno pošteđen sudbine, koju je upriličio i namijenio drugima. Rat shvaćam – kao i mnogo štošta što snalazi ljude – posljedicom sasvim drugih uzroka od onih, koji se nude kao objašnjenje.
Što još?
Dok ovo pišem, upravo je uljezla u kalendar godina 2008. Moja se obitelj nažalost prorijedila, moj je posao pisanja i nadalje isti, moja su putovanja nešto malo rjeđa, susreti s čitateljima češći. A moj središnji doživljaj, iskustvo, spoznaja, vizija, život… mogli bi se sažeti u dva stiha:
Iako je bez granica nebo,
ptica je u njemu bezgranično svoja.
I još:
Priđi sebi kao milijun svijeća
jednomu plamenu.
Dodajem i tri stiha, za mnoge od nas:
Stvarnost je prenezamisliva,
prenestvarna, preneukrotiva;
a Tvorac joj je ljubav.
I još tri stiha, nadam se, za svakoga:
Kad svi postanu Mi,
neće biti ničega što nije Jedan nasmijan lik
u šest milijardi ogledala.
Veliki intervju iz arhive Globusa preuzeo je Jutarnji list (9. lipnja 2015..), a članak možete pročitati ovdje.
Podsjeća nas i citate V, Krmpotić prenosi: Suzana Kačić Bartulović, mrežni fotokolaž SM
