Jure Kaštelan, jedan od četvorice antologijskih poljičkih pjesnika,
sveučilišni profesor, bibličar, sorbonski lektor, prevoditelj, autor
začudnih proza Čudo i smrt preminuo je 24. veljače 1990. u 81. godini.
Sudjelovao je u Drugom svjetskom ratu i snažnim pjesničkim izrazom
progovarao je protiv njegova ludila. Nije doživio užas Domovinskoga rata.
Nažalost, 32 godine nakon pjesnikove smrti ratni užas zahvaća suverenu
europsku državu Ukrajinu koju napada ruska vojna sila predvođena Putinom.
Dragi Jure,
danas je tvoj spomendan. Ne znam hoće li te se itko sjetiti, položiti cvijeće u Gaju urni na Zagrebačkom krematoriju, pokušati čuti u dubini svoje duše što si onomad govorio u svojim stihovima, u svojim zapisima i bilješkama… Voljela bih da ti mogu izgovoriti rukovet sunčanih zraka nade i… ne mogu. Spaljena misao tromblonskom minom.
Dragi Jure, danas je ruska vojna sila ušla u Ukrajinu izvršivši klasičan “blitzkrieg“, kako se izjašnjavaju stručnjaci… Europa izriče najstrože sankcije, SAD također, ali što to znači onom malom čovjeku u Ukrajini koji je sada suočen s ratom, s bombama, s pucnjevima? Onom djetetu koje sad plače negdje u mraku, skloništu, pod sirenama… Dragi Jure, kad si govorio o tvrđavi koja se ne predaje, jesi li i mogao pomisliti da će se zbiti prvo Domovinski rat u Hrvatskoj, a tri desetljeća kasnije i ruska invazija na Ukrajinu? O, kako osjeća hrvatski narod Ukrajinu, kako razumije njezinu bol i njezin strah i njezinu motivaciju i hrabrost! Onima koji vode politiku straha i agresorske ratove trebalo bi poručiti da se ljudska civilizacija dovoljno naratovala, da je dovoljno naučila iz svojih povijesnih pogrešaka, da razumije kako je agresija oblik krajnjeg primitivizma i kako je nedopustivo da se takav oblik ponašanja događa 2022. godine! Onima koji vode proratnu politiku trebalo bi objasniti da ljudska civilizacija više ne želi pristati ni na jednu ratnu žrtvu, da rat nije i ne može biti rješenje u civiliziranome svijetu. Da nam treba civilizacija ljubavi i razumijevanja, a ne ona smrti i bombardiranja! Moj Jure, zašto ne razumiju onu tako duboku Enesovu pjesmu Profesor povijesti? Zašto. ne razumiju tvoju Tvrđavu? Jedine tvrđave koje bi trebale postojati one su iz Vidine pjesme Zbogom, kućo bijela i tvojih stihova…
Dragi Jure, danas je 24. veljače 2022. Tvoj je spomendan. I proglašeno je ratno stanje u Ukrajini. A ja se pokrih tvojim stihovima i s vrha kule Tvrđave s koje se vijori zastava srca ispuštam krik majke koja osta bez svojega djeteta, grleći duhom Katu koja osta bez svojih sinova u Domovinskome ratu, grleći duhom sve one majke i očeve koji će ostati bez svojih sinova i kćeri u još jednom bezumlju, i to na tlu Europe, u Ukrajini.
Tvrđava koja se ne predaje
Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca.
Nevidljivi bedemi sazidani od rana.
Uspavankom
odolijevam najezdama.
Preobražen u oklopu sna.
Na svim kulama bdiju izvidnice, a na obali skrivene
brodice od trske i tamarisa.
Vjetrokazi gledaju gvozdene daleke vojske gdje bruse
strelice,
uljem mažu bedra i mišiće i propinju se na zlim konjima
od kositra i vatre.
Mostovi su dignuti i neodoljiva brzica
brani prilaze.
A u svitanje nestaje mjesec i javlja se nepomućeno sunce.
Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca.
Tvrđava koja se ne predaje.
Ne predaju se mrtvi oslobođeni svojih čula.
Ne predaju se munje u brzom letu.
Ne predaju se živi sa draguljima očiju.
Utvrde se predaju, ali ne ova od sna.
Same se daju i same otimaju.
Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca.
Jure Kaštelan
E, moj Jure… zvijeri to nikad učinile ne bi. Ljudi su to bili… to su bili ljudi…
Sanja Miloloža, ilustracija: Iva Miloloža / fotokolaž: SM