Preminula književnica Irena Vrkljan

U 91. godini preminula je Irena Vrkljan, višestruko nagrađivana autorica hrvatske književnosti

i dopisna članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Počivala u miru.

Napustila nas je noćas u bolnici Sv. Duh u 91. godini Irena Vrkljan (Beograd, 21. kolovoza 1930. – Zagreb, 23. ožujka 2021.) hrvatska pjesnikinja, prozaistica, radiodramatičarka, esejistica, prevoditeljica, poznata i kao “hrvatska Virginia Woolf”. Djelovala je na hrvatskoj književnoj sceni šezdesetak godina. Bila je dopisnom članicom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Majka joj je bila Bečanka koja doselila u Beograd, a otac trgovački zastupnik čija je obitelj vukla podrijetlo iz Lovinca. Irena je u u Beogradu pohađala dvojezičnu njemačko-srpsku školu. Nakon bombardiranja 1941. godine s roditeljima i deset godina mlađim sestrama Verom i Nadom sele se u Zagreb gdje je spisateljica završila gimnaziju kod časnih sestara u Savskoj. Obitelj se zbog očeva posla potom seli u Opatiju, a Irena ostaje sama u Zagrebu na studiju.

Studirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (arheologiju, etnologiju i germanistiku) i na Filmskoj akademiji u Berlinu. Od 1960. do 1971. radila je na televiziji kao urednica emisije “Portreti i susreti“. Okušala se u različitim književnim žanrovima objavivši više od dvadeset knjiga: pjesničkih zbirki, romana, autobiografske proze i eseja. Piše i scenarije za televizijske i radijske drame. Knjige su joj prevedene na više stranih jezika. Dobitnica je književnih nagrada “Ksaver Šandor Gjalski” za knjigu Svila, škare, “Ivan Goran Kovačić” za roman Marina ili o biografiji i nagrade HAZU za roman Posljednje putovanje u Beč. Kao profesionalna književnica živi u Berlinu i Zagrebu. Za dopisnu članicu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti izabrana je 2008. Godine 2009. dobiva Nazora za životno djelo, a 2014. Kiklopa za pjesničku zbirku Koračam kroz sobu.

Velikim i estetski respektabilnim opusom, od mladenačke nadrealističke poezije

do autobiografske proze prepoznatljiva narativnog rukopisa, Irena Vrkljan ugradila je

svoj trajan doprinos u hrvatsku književnost i kulturu

Svoj uspješan književni i umjetnički put započela je u okviru generacije krugovaša, kojima pripada i dobno i poetički. Pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća, od zbirke Krik je samo tišina (1954.) do zbirke Doba prijateljstva (1963.), piše poeziju blisku nadrealističkim postulatima da bi se od zbirke Soba, taj strašni vrt (1966.) okrenula analitici egzistencije, autorefleksiji i subjektivnoj gnoseologiji. Potom slijedi duga faza umjetničke inkubacije, obilježena unutarnjim i vanjskim egzilom – prelaskom u Berlin, u drugi jezik i kulturu. Poetički zaokret naznačuje zbirka U koži moje sestre (1982.) s rasutim identitetom, ressentimentom i inventurom vlastite intime kao novim i trajnim tematskim opsesijama. Te će opsesije puni umjetnički oblik i estetski kapital dobiti u autobiografskom romanu Svila, škare (1984.) u kome se pričom o vlastitu životu i fragmentima tuđih biografija otkriva specifičan senzibilitet, topika i retorika ženskog pisma. Potraga za vlastitim identitetom, prepoznavanje sebe u tuđim biografijama, naporan proces samospoznavanja i samopotvrđivanja kroz umjetničku kreaciju, kroz pisanje shvaćeno kao terapeutsko sredstvo u oslobađanju od tereta prošlosti i u osobnoj katarzi, obilježit će romane Marina ili o biografiji (1987.), Berlinski rukopis (1988.) i Dora, ove jeseni (1991.). S romanom Svila, škare ta djela karakteristične fragmentarne strukture čine autobiografsku tetralogiju u kojoj se dijelovi međusobno dopunjuju, objašnjavaju i bogate stalno novim podacima.

Putovanje prostorima prošlosti i intime, prizori osobne i obiteljske drame koje pozorno i bez autocenzure bilježi olovkom pamćenja, obilježit će i esejističku prozu Naše ljubavi, naše bolesti (2004.). Umjetničku i intelektualnu znatiželju zadovoljila je povremenim izletima u žanr kriminalističkog romana, kao što su Posljednje putovanje u Beč (2000.) i Smrt dolazi sa suncem (2002.). No introspektivna djela o diseminaciji ženskog subjekta, o osjećaju neukorijenjenosti, o prošlosti koja opterećuje sadašnjost, o žudnji i slobodi pisanja, koje u njezinu slučaju postaje conditio sine qua non egzistencije, ostat će temeljno obilježje spisateljske poetike Irene Vrkljan. O tome svjedoče i romani Zelene čarape (2005.) i Sestra, kao iza stakla (2006.). Velikim i estetski respektabilnim opusom, od mladenačke nadrealističke poezije do autobiografske proze prepoznatljiva narativnog rukopisa, Irena Vrkljan ugradila je svoj trajan doprinos u hrvatsku književnost i kulturu. (Matica hrvatska i DPHJ).

Kolegica Silvana Bampa Listeš za vas je odabrala u spomen ovoj iznimnoj autorici rukovet njezinih stihova.

PISMO SLAVENKI

Draga moja

nema nas više

ni ovdje

niti u tvom tekstu

jer mi smo nestali

iz ovog grada

pa nas više ne vide

jer se nalazimo na jednom drugom planetu

koji nije pakao

nije rijeka Leta

nije poezija Marine Cvetajeve

također nestale

u onoj sobi u Jelabugi

budi mirna

ostat će možda

otisak teksta

knjige koju si stavila na stol

dok si još bila ovdje

iako nevidljiva.

UTORAK

Dragi moji, želim da imate svoju kamenu kuću,

i oko nje čvrst zid od konačne ljubavi,

neku odaju od zlata šutnje

i jednu od samih sadržajnih riječi,

treća neka bude kristalna čaša vašeg bala,

neka treperi od dugog plesa,

želim i molim u sebi

da vas vidim u aleji vječno zaštitničke paprati

što blago nudi svoje razumijevanje ,

veliku sjenu za trenutni, nespokojni bol,

i neku rijeku što donosi brodove godišnjih doba,

sve do vaših usnulih tijela, do ruba utjehe,

molim svod od plavih krila

i jedno stvarno svjetlo,

mladu kišu bez okusa na bivše suze,

jednog kralja i jednu kraljicu, tajanstven zamak,

čarobni sag iznad crnih, opasnih planina,

makove, lutke, preslicu za vunu,

tu sliku mladosti neka ne raznesu prolaznici,

želim vam zapravo samo jednu molitvu,

da neki put zastanete i živite zajedno.

(iz knjige “Soba, taj strašan vrt” iz 1966. godine, ciklus “Sedam molitava za sedam dana”)

ATRIBUTI LJUBAVI

Šutnjo zaustavljena na dragom rubu

svoje neobranjene želje za riječima,

omeđena davnim svjetiljkama

s uvala srebrne zemlje,

vidu koji se protežeš sve do tamnog ponora lišća

nametnuto ovoj šumi,

i ona se budi staklena na golemom krilu noći,

kišo koja daljinom svog boravišta

uznemiruješ ravnotežu mojih oblaka

usitnjenih u komadiće uvijek istog sna

i oni se odmaraju pod izderanom sjenom sjećanja,

ptico iz prohladne dubine jutra

koja donosiš pregršt zapaljenih zvijezda

pred odškrinuta vrata čuda,

zauvijek mrtvog ispod ruševnog slapa

koga opija slatkoća njegova prekinuta leta,

blizino trajno prisutna

među spepeljenim oazama zjena

što te gledaju

u stostrukom odrazu sporog toka vena

jedinstvena rijeko mojih predvečerja

i snježnih lavina leptira,

koji pjevaju o tišini

svakog lakog pada na rame,

da se tu sretnu i otope,

neuhvatljiva i velika samoća

svih prijateljskih tornjeva

koje su napustili dotrajali mehanizmi ura,

zatravljenih zbog nemoći da budu vrijejme,

toplina koja prolazi,

plemenita čežnjo grla što timpanima obasjava

prazne i bijele stranice hiljada knjiga o sreći,

i one su naseljene vatrom,

sudbino odavno izgorjela

u krotkoj vjernosti naših trgova

koji su te čekali strpljivim uzdahom,

ljubavi ti si nježan obruč svečanog trenutka

određenog da traje

jednu vječnost samo

u neizmjernom i neočekivanom svjetlu

mog srca.

(iz knjiga poezije “Stvari već daleke” , 1962.g.)

LJUBAV NE MOGU PONOVITI

Još samo danas,

samo u ovaj trenutak šutnje, tako nehajno obavijene

oko obline mog vrata,

mogu domahnuti svojoj sjeni koja leži

na urovoj pvoršini srušenog prijestolja,

sjeni slomljenoj, nagnutoj naprijed, zlostavljenoj,

mogu uhvatiti svoje zaboravljeno ime

i zatvoriti ga u kutiju gorka stakla,

da ga čuvaju vode,

već okusa pepela.

Još samo danas

mogu pozdraviti usnama koje odnosi vjetar

goli kamen krajolika koji me okružuje,

opčinja, obara,

to nebo rascijepano u mojim zjenama,

golemi stup kiše koja me pritište,

savija, baca na obale providnih zvijezda

što drhte u napuklom jezgru mog grla,

koja me ispire.

Još samo danas

mogu podignuti ruku i dodirnuti tvoje tijelo

zarobljeno u jednom drugom svijetu mržnje,

gdje se umire nepogrešivo i svaki tren

poput praha,

koji traje samo jedno ljeto na krilu leptira,

tako glasno u času naše ljubavi

pod sjenovitom alejom neba.

Još samo danas

mogu otvoriti sva plaha vrata moje puti

i procvjetati u krošnje ruže

zabodene u krzno tvog neumitnog odlaska,

kao list umočen u krpe krvi,

kao dijete koje u nevinoj krletki igre

rastvara srce krhke lutke,

već davno ugaslo.

Još samo danas

mogu zapjevati sve o snu koji napuštam,

o vrtu kojeg obasjava mjesec, presječen na dvije polovine

koje se traže,

o predjelima vatre koje sam obilazila

slušajući svoj izgubljeni glas,

glas ptice što pada u letu,

i to je kraj

i to je sve čega se još sjećam,

danas,

kada je muljevita rijeka ispunila moje tijelo

smrznutom grudom samoće.

(iz knjige “Doba prijateljstva” iz 1966. godine)

Silvana Bampa Listeš, Sanja Miloloža, foto Radio 101