Riječ je o svojevrsnoj digitalnoj uspomeni na odrastanje “na daljinu”
u Osnovnoj školi “Sesvetski Kraljevec“, ali i vrijeme čiju su težinu učenici
hrabro i s ponosom pobijedili. Projekt je zamislila i vodila kolegica
Senka Sušac, prof., koja potpisuje članak koji prilažemo u kojemu nam
približava svoje radno okruženje i školu u kojoj se školuje 600-tinjak učenika.
Posljednjih nekoliko godina cijeli svijet, a tako i naša Hrvatska, doživjeli su veće promjene. Središnja je tema postala pandemija, koja nas je domino-efektom više nego ikada prikovala uz teme poput zdravstvenoga sustava, gospodarstva, poljoprivrede, ekonomije, međuljudskih odnosa, psihologije, duhovnosti, smisla života i sl.
Počeli smo se više baviti problemima o kojima smo dotad žustro raspravljali samo u svojim mikrosredinama. U tome su nas razdoblju u Hrvatskoj zahvatili i veći potresi. Uzrokovali su strah, nesigurnost, mnogima i patnju. Sve je to neminovno manje ili više utjecalo na sve nas, pa tako i na naših šestotinjak učenika u Osnovnoj školi „Sesvetski Kraljevec“.
Kraljevečka su djeca danas većinom djeca došljaka. Čuvaju spomen na svoje korijene i tradiciju,
ali upijaju suvremenost grada u kojemu žive. Nisu ni gradska ni seoska djeca. Još se uvijek poslije
nastave voze biciklima, penju po drveću i igraju vani. Usprkos sveopćoj pošasti videoigara i zabavi
isključivo uz ekrane donekle su ipak sačuvali ljepotu i čar odrastanja u manjoj sredini.
Uz više prirode i manje betona odrastaju i postaju ljudi.
Sesvetski Kraljevec nalazi se na istoku grada Zagreba. Graniči sa Zagrebačkom županijom, a nalazi se na cesti Zagreb – Dugo Selo – Bjelovar. Južni je dio ravničarski, dok se prema sjeveru sve više vide vrhovi brežuljaka. Daleko od gradske vreve, živi se mirno. Danas je ovdje nastanjeno oko sedam tisuća stanovnika. Prvi veći val doseljavanja, posebice Hrvata iz Livna i Tomislavgrada, dogodio se tijekom 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća. Nakon Domovinskoga rata doselio je i velik broj Hrvata iz Bosanske Posavine, čime je struktura stanovništva bitno promijenjena.
Kraljevečka su djeca danas većinom djeca došljaka. Čuvaju spomen na svoje korijene i tradiciju, ali upijaju suvremenost grada u kojemu žive. Nisu ni gradska ni seoska djeca. Još se uvijek poslije nastave voze biciklima, penju po drveću i igraju vani. Usprkos sveopćoj pošasti videoigara i zabavi isključivo uz ekrane donekle su ipak sačuvali ljepotu i čar odrastanja u manjoj sredini. Uz više prirode i manje betona odrastaju i postaju ljudi.
U izazovnim godinama koje sam na početku spomenula sva su se naša djeca snalazila kako su mogla. Uhvatila su se u koštac s mrežnom nastavom i životom na daljinu. Pronalazila su načine kako da bezbolno prihvate novo normalno. Jedan je od kvalitetnijih načina oslobađanja i izražavanja svojih osjećaja pisanje. Pisali su svašta. Pritom se smijali i zabavljali, a katkad i plakali. Zapisivanje osjećaja, misli i događaja bilo je blagotvorno za njihove duše i tek otvorene umove. Bavili su se različitim temama, od odrastanja i čudnoga vremena u kojem žive do znanstvene fantastike.
Unatoč mrežnoj nastavi i izazovima koje nosi, naši su učenici dokazali da mogu stvarati i da njihova kreativnost nema granica te ne priznaje loše okolnosti. Dok su se jedni izražavali riječima, drugi su se koristili bojama i tako zajednički ispleli svoje priče.
„Priče i pjesme iz daljine“ kraljevečkih učenika svojevrsna je uspomena na vrijeme odrastanja u našoj školi, ali i vrijeme čiju su težinu hrabro i s ponosom pobijedili. Hvala im što su nam podsjetnik da snaga riječi nikada ne slabi i da nas umjetnost uvijek čini boljima.
Zbirci učeničkih radova Pjesme i priče iz daljine možete pristupiti ovdje.
Senka Sušac, prof., foto naslovnice: S. S.
