Marulićeva Judita na novouređenu portalu Književnoga kruga Split

JUDITIN JUBLEJ

Vjerojatno nikada nećemo doznati treba li pukom stjecaju okolnosti pripisati činjenicu da je prvo izdanje Marulićeve Judite tiskano 13. kolovoza 1521, samo pet dana prije Marulićeva 71. rođendana.

Moguće da je njezin urednik Petre Srićić, čovjek čijom je “pomnjom i nastojan’jem” knjiga objavljena, vodio računa o nadnevcima: uz malo sreće (tj. ako plovidbu ne bi omele nevere, koje su na Jadranu česte oko Vele Gospe), primjerci knjige mogli su prispjeti u Split navrijeme da budu uručeni slavljeniku. No dan kad je knjigu napokon dobio otisnutu zacijelo je za njega bio fešta, ako i nije bila rođendanska. Jer, završetak svojega posla on je datirao punih dvadeset godina prije toga: 22. travnja 1501. Autorski ponos i iznenađujuća svijest o položaju što ga novo djelo zauzima u domaćoj književnoj tradiciji jasno izbijaju iz riječi što ih je zapisao koji mjesec kasnije:

“Izradio sam jedno djelce u stihu na našem materinskom jeziku, podijeljeno u šest knjiga, koje sadrži historiju o Juditi i Holofernu. Dovršio sam ga protekle korizme i posvetio ga našem gospodinu kanoniku prvopojcu. Sastavljeno je more poetico, dođite i pogledajte ga, reći ćete kako i hrvatski jezik ima svojega Dantea. Smjelost koju osjećam kada sam s Vama čini da se odveć precjenjujem” (pismo Jerolimu de Cipcis, 19. srpnja 1501).

(…)

Do danas nema pouzdana odgovora na pitanje zašto je rukopis Judite ostao netiskan puna dva desetljeća. Ne znamo ni koju je nakladu imao mletački prvotisak, no čini se da ona nije bila velika. Knjiga koja nije na latinskom ili talijanskom, a nije ni namijenjena bogoslužju, teško da je mogla navesti izdavača i tiskara na tiražu veću od koje stotine primjeraka. (Do danas su sačuvana samo dva primjerka prvog izdanja: jedan se nalazi u knjižnici samostana Male braće u Dubrovniku, a drugi, oštećen, u Znanstvenoj knjižnici u Zadru.) No kolika god da je bila, naklada iz 1521. brzo je iscrpljena: već 30. svibnja 1522. godine objavljeno je drugo izdanje; tiskar je Bernardino Benalio, a na naslovnici stoji da se knjiga prodaje “u Zadri, [o]d Jerolima Mirkovića”. Treće je uslijedilo već 29. siječnja 1523. (u knjizi po mletačkom kalendaru stoji: 1522), a ovaj put naručitelj je Giacomo di Negri iz Alessandrije (u Pijemontu), koji stanuje u Dubrovniku. Tri otiska u nepunih osamnaest mjeseci nedvojben su znak da je knjiga bila tražena, a podatak da osobe ključne za tisak potječu iz triju kulturnih središta na istočnoj obali Jadrana pokazatelj je čitateljskog zanimanja na širem prostoru. Marulićev prijatelj i biograf Frane Božićević dao je prvu “kritičku ocjenu” epa: “Pripovijest o Juditi, urešena ilirskim ritmovima i skladno prevedena, tako da oni koji su vješti tom jeziku ne mogu pročitati ništa ljupkije i ništa ugodnije, u šest knjiga”. U njegovu popisu Marulićevih djela to je jedini hrvatski naslov i jedini je popraćen komentarom. Uskoro je Marulić kod domaćih pisaca – Zoranića, Hektorovića, Karnarutića, Budinića, Barakovića – zadobio status uzornog autora, klasika.

Makar ne treba zanemariti njegove tiskane sveske na latinskom, pa ni rukopisnu cirkulaciju hrvatskih djela, položaj na vrhu domaćega Parnasa ponajvećma je stekao zahvaljujući Juditi.

(…)

U devetnaestostoljetnoj Europi Marulić je gotovo posve zaboravljen. Hrvatskim preporoditeljima Judita nije bliska jer se ne uklapa ni u romantičarske koncepcije književnosti, ni u nove versifikacijske modele, ni u jezičnu reformu koja uspostavlja štokavski standard; ilircima je ideal dubrovačka književnost, Ivan Gundulić i njegov Osman. Ipak, uspostavom temeljnih institucija (Matica, JAZU, moderno Sveučilište) započelo je sustavno proučavanje i objavljivanja kulturne baštine, pa je u ediciji Stari pisci hrvatski Maruliću pripalo počasno prvo mjesto. Tako se 1869. napokon pojavilo šesto izdanje Judite – prvo priređeno kritički, trudom Vatroslava Jagića i Ivana Kukuljevića Sakcinskog. Ono označava početak suvremene hrvatske filologije i književne historiografije; no ep je, kao i hrvatski opus u cjelini, do kraja stoljeća redovito uziman kao vrelo za filološke analize, a o književnim se aspektima baš i nije govorilo. Rijetka je iznimka Ferdo Müller, koji se u ogledu “Kako valja čitati pjesnike, a napose Marulićeva ‘Juditha’” (1877) zalaže za pristup Juditi kao književnom djelu: njegovi argumenti i danas, unatoč povremenoj naivnosti, zaslužuju pozornost. Nadir kritičkih ocjena doživio je Marulić 1888. u riječima Tome Maretića, koji je usputno presudio da je on uglavnom dosadan pisac, “za kojega su svi složni koji su ga čitali da mu ne stoji pjesnička vrijednost baš visoko iznad ništice”. Te su riječi svojim stihovima i ocjenama opovrgnuli upravo pjesnici: Silvije Strahimir Kranjčević, Đuro Arnold, Tin Ujević, Vladimir Nazor.