Ove su 2023. godine tri 150. obljetnice rođenja književnih velikana:
Zagorke, Matoša i Šimunovića. Najstarija je od njih troje hrabra i neponovljiva
Marija Jurić (koja se onomadne u Obzoru potpisa kao Zagorka da gotovo svi
mišljahu kako je riječ o prezimenu nekog darovitog Čeha) i dugo, dugo jedina
žena iznimne književne snage i nevjerojatne produkcije. Njoj su u spomen Društvo
profesora hrvatskoga jezika i OŠ Marije Jurić Zagorke, Zagreb, objavili vrijedno
mrežno izdanje koje svjedoči o tome kako Zagorka danas snažno živi u hrvatskim
školama, ali i općenito hrvatskom kulturnom prostoru koji joj u njezino vrijeme
nije dao zadovoljštinu ni priznanje za silan trud i talent koji je darovala hrvatskoj
čitateljskoj publici, hrvatskomu puku. Jer, ako je August Šenoa otac hrvatske
književne publike, Marija Jurić Zagorka nedvojbeno je njezina majka.
Kad sam prije dvije godine u Društvu profesora hrvatskoga jezika utemeljila mrežnu biblioteku Obljetnice, nisam ni slutila da ću uspjeti sa svojim suradnicima i suurednicama iznijeti čak devet vrijednih mrežnih izdanja. Posljednje je od njih 30. svibnja objavljena knjiga posvećena Mariji Jurić Zagorki rođenoj prije 150 godina, velikoj Hrvatici, velikoj književnici, veliku čovjeku. Objavismo tu multimedijsku knjigu kao simboličan dar svim građanima Republike Hrvatske i svim Hrvatima u domovini i inozemstvu uz Dan državnosti koji slavimo danas, 30. svibnja 2023. Osim toga, sutra je i Dan grada Zagreba, a ove godine sve će biti u znaku Zagorke.
KOMU TREBA ZAGORKA
Tko je bila Marija Jurić Zagorka, kako je ona živjela, na koga je svojim radom utjecala, je li konačno pravedno valorizirana, hvataju li se za nju u novije vrijeme isključivo atributi feministički i treba li to posebno biće koje se, prema svim pokazateljima, pojavilo u povijesti prerano (za sebe), a, ne mogu se oteti tom dojmu, točno na vrijeme za druge – jer kako bi sve to u našem društvu i čitateljstvu bilo da Zagorke nije bilo, to ne želim ni pomišljati – treba li, dakle, to posebno biće trpati u određenu ladicu i od njezine životne muke razvijati zastavu nekih svojih današnjih uvjerenja, pomodnosti i privatno-javnih poluistina, o tome bismo mogli razgovarati. U našem kontekstu, Hrvatske 21. stoljeća, i Hrvata izvan domovine 21. stoljeća, što znači jedna žena koja, živeći prilično dugo, nije – unatoč nevjerojatnoj hiperprodukciji i nevjerojatnoj vještini književnoga i novinarskoga stvaranja – dočekala revalorizaciju svojega djela, konačno priznanje zajednice kojoj je dala cijelu sebe?
ZAGORKINA SUDBINA – PISANJE
Evo, tek nekoliko biografskih napomena: rođena plemkinja jedva je preživjela strašno djetinjstvo puno neljubavi u jednom hladnom okruženju. Roditelji su jedva čekali da je se riješe, umjesto na studij u Švicarsku udali je, s nepunih 17 ljeta, za 14 godina starijeg Mađara kojega nikad prije nije vidjela, i koji ju je, združen u toj neslavnoj raboti sa svojom majkom, doslovce izgladnjivao. Pobjegla je od njega čim je malo očvrsnula, prvo se sklonila kod rodbine, a zatim, kad joj je i ta rodbina okrenula leđa, vraća se sama u Zagreb gdje se uspijeva zaposliti u novinskoj redakciji. Bila je triput manje plaćena od svojih kolega novinara, pisala je pod muškim pseudonimima da bi joj uopće itko objavio tekstove, a kad je odala svoje autorstvo, nisu joj vjerovali. Mislili su da je Zagorka češki patronim jednog pametnog domoljuba – muškarca. Marija Jurić bila je snažna duha, iznimno darovita, ali izgledom neugledna. S druge strane, sve njezine junakinje neobično su lijepe i mudre. „Žurnalistica koja je imala doći na svijet prerano“, kako ju okarakteriziraše u nekim političkim krugovima, u svojim romanima redovito razvija obveznu ljubavnu priču (kojom privlači ponajprije tadašnju žensku čitateljsku publiku), no društveno-povijesni feudalni okvir u koji stavlja svoje romantične zaplete vrlo je detaljno, filingranski razrađen i logički povezan. Grička vještica bila je hit, izlazila je u nastavcima, tiraži novina frapantno su skočili Zagorkinom zaslugom, a ona je samo stvarala, stvarala, stvarala… nadajući se da će jednog dana dobiti društveno priznanje za taj silan rad, za taj nevjerojatan trud. U mnogo čemu bila je prva, a ako je August Šenoa otac hrvatske književne publike, Zagorka je nedvojbeno njezina majka. Silno sam joj osobno zahvalna za sve što je činila, za divne uspomene iz djetinjstva koje mi je oplemenila svojim knjigama, a o tome sam i napisala nekoliko redaka u uvodu mrežne knjige. Zahvalna sam za sve što je činila za druge. I sad, ovdje valja staviti naglasak, ovo je bitno: ako učitelji ne zaboravljaju na zahvalnost prethodnicima i zaslužnicima, neće ni učenici. Ne budu li učenici, postoji mogućnost da i njihovi roditelji, koji možda nisu imali osviještene učitelje, sudjeluju u toj zahvalnosti. Tako se stvara kohezija. Osim obitelji, ako je sklona vlastitomu djetetu, sve drugo počinje od učitelja i njihova entuzijazma. Najbolje vam to pokazuju osobe koje su stvarale mrežne knjige DPHJ-a jer, ne smetnimo s uma, riječ je o nekomercijalnim izdanjima kojima je jedina svrha širiti ljepotu zahvalnosti svim onim silnicama koje stvaraju našu duhovnu kulturnu baštinu, unutar državnih granica i izvan njih.
Pitanje je samo dokle će pojedinačni učitelj imati snage, volje i ljubavi živjeti za druge
bez adekvatne društvene nagrade. Ne mora to biti isključivo novac (iako, zašto ne,
i učitelji trebaju od nečega živjeti u ovom preskupom svijetu), ali mora biti poštovanje.
A njega je sve manje. Jer prestajemo biti bitni jedni drugima, jer pred sobom imamo
samo jednu nit, a ne vidimo tkanje. To bi stubokom valjalo mijenjati, izići „iz slijepoga
crijeva civilizacije“, kako kaže gospodin Korlević, i postati istinski ljudi nazblj. Vidite i po
Držićevoj paraleli kako prave misli nadrastaju društveno-povijesne kontekste i postaju
univerzalije ljubavi. A o tome je pisala Zagorka kad je tvrdila:
„Sanja pero o ljubavi za dom, o ljubavi svih ljudi prema svima…“
Pitanje je samo dokle će pojedinačni učitelj imati snage, volje i ljubavi živjeti za druge bez adekvatne društvene nagrade. Ne mora to biti isključivo novac (iako, zašto ne, i učitelji trebaju od nečega živjeti u ovom preskupom svijetu), ali mora biti poštovanje. A njega je sve manje. Jer prestajemo biti bitni jedni drugima, jer pred sobom imamo samo jednu nit, a ne vidimo tkanje. To bi stubokom valjalo mijenjati, izići „iz slijepoga crijeva civilizacije“, kako kaže gospodin Korlević, i postati istinski ljudi nazblj. Vidite kako prave misli nadrastaju društveno-povijesne kontekste i postaju univerzalije ljubavi. A o tome je pisala Zagorka kad je tvrdila: „Sanja pero o ljubavi za dom, o ljubavi svih ljudi prema svima…“
KAMEN, PLAMEN, ZNAMEN
U ime te velike ljubavi nastala je i knjiga Kamen, plamen, znamen. Dakako da se referiramo na Zagorkinu autobiografsku prozu i metaforu kojom je, podcijenjena dječja duša, samu sebe opisala s obzirom na obiteljski konteskt koji toj divnoj, svježoj, radoznalnoj duši nikako nije bio sklon. Nevoljena kao mala, nevoljena tijekom života, iskorištavana, preširoke ruke, ali predobra i „ pre iznad“ a da ne bi nevjerojatnom svojom snagom mijenjala svijet u koji bijaše uronjena, silnom je enegijom gradila samopouzdanje koje joj je u najdubljem kutku bića nedostajalo zbog nanesenih rana gruba okružja: pretočila ga je u svoje slavne junakinje koje su sve redom ljepotice, Hrvatice, značajevi, moralne vertikale. Onakve kakva bijaše Zagorkina duša.
Knjigu su uredile i oblikovale tri zagrebačke profesorice i izvrsne savjetnice – Sanja Miloloža, Melita Horvatek Forjan i Sanja Bosak – čije napredovanje u struci nije samo de iure nego i de facto, proizišlo iz jako mnogo godina intenzivna i entuzijastična rada s učenicima. Povezane istom željom, dostojnim obilježavanjem obljetnice prve hrvatske novinarke i profesionalne književnice, svaka je iz svojega područja pridonijela da se knjiga realizira: vlastitim radom, vlastitim radom s djecom te suradnjom s ostalim marljivim kolegama zainteresiranim za Zagorku i prinos našem Kamenu. Knjiga je strukturirana u nekoliko poglavlja razvrstanih u tri dijela: uvodni, glavni i dodatni. U uvodnome dijelu nalazi se Sadržaj, Predogovor, Enciklopedijska natuknica o Mariji Jurić Zagorki iz Hrvatske enciklopedije online, izvadci iz aktualnih hrvatskih medija vezanih za Zagorku a da nisu komercijalni dnevni listovi. Nakon toga slijedi glavni dio: aktivnosti obilježavanja obljetnica po školama: OŠ Marije Jurić Zagorke, koja s razlogom nudi najviše sadržaja zbog imena škole, OŠ Malešnica i OŠ Jure Kaštelana, dakle škola u kojima rade urednice izdanja. Međutim, s obzirom na to da OŠ Marije Jurić Zagorka vodi eTwinning projekt, i druge su škole dobile prigodu doprinijeti, tako je nastala mala e-knjiga iz OŠ Bartola Kašića u Zagrebu koja je također priložena velikoj e-knjizi. Izdanje obiluje dokazima šarolikih aktivnosti provedenih u OŠ Marije Jurić Zagorke, proveden je natječaj za najbolju čestitku, dodane su fotografije s rođendanskoga slavlja za samu Zagorku, ali i s 20. rođendana Udruge ZAG koja je proizišla iz Zagorkine zagrebačke škole. Nije stoga čudo da je naglasak na multimediji, tomu nam i služi mrežna knjiga: filmovima, digitalnim igrama, zvučnim zapisima… Posebno od učeničkih radova izdvajamo blackout poeziju i Zagorkine portrete.
UČITELJSKA ANKETA O ZAGORKI I DODATAK
Međutim, glavni dio knjige obuhvaća još i 150 rečenica dobivenih dobrovoljnim i anonimnim anketiranjem članstva FB grupa Društvo profesora hrvatskoga jezika i Hrvatski jezik u OŠ koje je imalo zadatak napisati tri rečenice o Zagorki. Od 195 rečenica odgovora izdvojili smo njih 150: po jednu rečenicu za svaku obljetničku godinu.
Knjiga završava Dodatkom u kojemu su priložene poveznice za Knjazovu epizodu serijala Hrvatski velikani 2 posvećenu Zagorki, zatim za videomamac za Noć knjige 2022. koji tematizira Zagorku, Zagorki posvećene digitalne uratke pod zajedničkim imenom Digitalna Zagorka (kvizovi, igra asocijacije, mala e-knjiga o Zagorkinim djelima i djelovanju), zatim Zagorki posvećen ples: bečki valcer iz OŠ Malešnica pod motom Plešemo za Zagorku. Cijela knjiga završava uglazbljenu pjesmu POSEBNO OSOBNO posvećenu izravno Mariji Jurić Zagorki autorskoga dvojca Jašek (glazba) – Miloloža (tekst).
MREŽNA BIBLIOTEKA OBLJETNICE DPHJ-a i DRUGI IZRAZI ZAHVALNOSTI
Na kraju ovoga razmatranja htjela bih istaknuti sljedeće. Zanimljivo je da sve mrežne knjige u edicijama Društva profesora hrvatskoga jezika nastaju uporabom isključivo besplatnih digitalnih alata, i to volonterskim, dakle besplatnim i entuzijastičnim radom i suradnjama s entuzijastičnim pojedincima i školama. Jedna od ponajboljih suradnja DPHJ-a i škola bila je, nakon dviju knjiga za Marulića u Godini Marka Marulića, ona posvećena velikom poljičkom pjesniku Nikoli Milićeviću kada su DPHJ i OŠ „1. listopada 1942.“ stvorili knjigu GROMKI TIHI TRAG. Istodobno, stvara se knjiga MATOŠEVIM TRAGOM KREACIJE KROACIJE koja pokazuje projektne aktivnosti istoimenoga međuškolskoga projekta kojoj je začetnica upravo OŠ Jure Kaštelana u kojoj radi glavna urednica portala DPHJ-a. Zaključimo, uistinu su raznolike aktivnosti obuhvaćene hrvatskim međuškolskim projektima uz 150. obljetnicu rođenja hrvatskih književnika Marije Jurić Zagorke i Antuna Gustava Matoša, a iskoristit ćemo prigodu i najaviti da je u pripremi i projekt u čast Dinku Šimunoviću, kojega se ove godine također sjećamo zbog iste obljetnice. Budimo zahvalni. Ne zaborave li naše kulturnjake učitelji, neće ni učenici. A onda još imamo šanse…
Poveznica za knjigu Kamen, plamen, znamen koju su uredile Sanja Miloloža, Melita Horvatek Forjan i Sanja Bosak, a objavio je DPHJ u suradnji s Osnovnom školom Marije Jurić Zagorke nalazi se OVDJE
Sanja Miloloža, foto: SM
