Slavimo 500 godina Marulićeve Judite!
Kolegica Henrieta Barbarić svojedobno je, dijeleći iskustva svoje prakse, objavila
sljedeći tekst u vezi s Marulićevom Juditom koji ovdje prenosimo
kao svjetlokaznu oznaku poštivanja hrvatske kulture i hrvatskoga nacionalnoga identiteta.
„Ča je to Marulić Hrvatima skrivio?“ iliti „Što bi srednjoškolci trebali čitati?“
Ima jedna anegdota koja mi se utisnula u pamćenje toliko snažno da imam dojam da je nikada neću zaboraviti. A što je češće prepričavam, u svim razredima u kojima predajem, pa u onim još brojnijim u koje idem na zamjene, a pronašla sam za nju i dvije minute na pripremama za DM, to mi postaje važnija. Riječ je o anegdoti koju nam je ispričao Nedjeljko Fabrio kada je, onomad, gostovao na jednom satu kod profesorice Matanović.
GODINA JE POGREŠNO PREVEDENA?
Tom je prilikom ispričao kako je, davnije od prvog onomad, gostovao na nekom američkom sveučilištu i na hrvatskom jeziku predavao o hrvatskoj književnosti. Nakon toga predavanja, popraćenoga simultanim prijevodom, prišla mu je jedna gospođa, izrazila divljenje prema povijesti hrvatske književnosti te zamolila točnu godinu nastanka Marulićeve Judite jerbo su je pogrešno preveli.
„A koju su godinu preveli?“ upitao je Fabrio.
„1501.“ odgovorila je gospođa.
„To je točna godina.“ odgovorio je Fabrio.
Nakon što ispričam ovu anegdotu, svoje učenike pitam: „Zašto je ta Amerikanka mislila da je godina pogrešno prevedena?“ Pronicljiviji među njima vrlo brzo zaključe: „Možda zato što je Amerika otkrivena svega nekoliko godina prije toga?“
ŠKOLSKO RAZUMIJEVANJE JUDITE
Marulićeva Judita na splitskoj čakavici u srednjoj mi je školi bila u potpunosti nerazumljiva. Srećom, Hrvatski jezik predavala mi je profesorica koja je znala kako teško čitljiva djela približiti srednjoškolcima. Čitati Juditu za mene je tada bio izazov. Sa svojim učenicima Juditu obrađujem, i reći ću to iako će mi neki moji bivši profesori to zamjeriti, tako da im dam da djelo čitaju na standardnom jeziku, a tek pojedine ulomke obradim „v lipom iasichu, gdi „c h i a“ slaie sfoni.“
Tek pojedine ulomke, da čuju taj lijepi jezik gdje slađe zvuči „ča“: ‘U renesansi je u središtu bio čovjek, ali Marulić ipak govori: „Dike ter hvaljen’ja presvetoj Juditi,/ Smina nje stvorena hoću govoriti;/ Zato ću moliti, Bože, tvoju svitlost(…)“’
„To vam je ta fleksibilna stabilnost hrvatskoga jezika u vremenu o kojoj smo govorili u prvom razredu“, izgovorim značajno i obuzima me ponos na dugu tradiciju moga jezika.
LIPI JAZIK GDI ČA SLAJE ZVONI
Marulića smo čitali – brojni mi koji danas čitamo knjige koje pišu buntovnici mlade lađe uzdignuta jedra. Čitamo djela autora rođenih pred tek koje desetljeće, a ipak! Ipak ćemo uvijek pronaći vremena za ‘lipi jazik, gdi „č a“ slaje zvoni.’ I vjerujte mi, nema tog popisa ili dokumenta koji će me spriječiti da na jednom od brojnih sati svoje nastave učenicima ispričam anegdotu o Marulićevoj Juditi napisanoj svega devet godina nakon otkrića Amerike. Ma kolika si profesionalna vrata time zatvorila.
Valja nam svima, i učenicima i profesorima, zapamtiti anegdotu koju je zabilježila kolegica Henrieta Barbarić. Vrijednost Marulićeve Judite ogleda se i u našem naporu za proglašenjem Godine Marka Marulića (Juditine godine), jer samo je ove godine 500. obljetnica tiskanja prve hrvatske autorske knjige, pola tisućljeća tiskane hrvatske književnosti!
Uredništvo