Na današnji dan prije točno četiri desetljeća napustio nas je po mnogima
najveći od najvećih hrvatskih autora svih vremena, Zagrepčanin Miroslav Krleža.
Iako je odnos prema čitanju Krleže danas vrlo divergentan, i ne bi bilo loše možda
općenite pretpostavke potkrijepiti kakvim suvremenim krležološkim istraživanjem,
i iako mnogima možda nikad nisu “sjele” krležijanske rečenice i formulacije,
podsjećam vas na riječi pokojnoga profesora stilistike Krunoslava Pranjića:
“Djeco, Matoša, Krležu i Andrića ne morate voljeti, ali morate poznavati njihova djela.”
Četrdeset je godina hrvatska književnost i hrvatska kultura bez Miroslava Krleže, baš kao i bez Drage Ivaniševića. Iako je odnos prema čitanju Krleže danas vrlo divergentan, i ne bi bilo loše možda općenite pretpostavke potkrijepiti kakvim suvremenim krležološkim istraživanjem, i iako mnogima nikad nisu “sjele” krležijanske rečenice i formulacije, podsjećam vas na riječi pokojnoga profesora stilistike Krunoslava Pranjića: “Djeco! Matoša, Krležu i Andrića ne morate voljeti, ali morate poznavati njihova djela.”
U to ime naša vrijedna članica Suzana Kačić-Bartulović kaže:
Otišao prije 40 godina, a uvijek suvremen… Podsjeća nas njegov Leon: “Čovječe, sjeti se da si ravan onome pred kim se ponizuješ, i ne ponizuj se! Hodaj uspravno, ne plači pred tuđim vratima, jer iza tih vrata za tebe nema nikoga, pljusni i pljuni, ali se ne ponizuj.” Miroslav Krleža (7. srpnja 1893. – 29. prosinca 1981.)
U hrvatskoj književnoj i kulturnoj povijesti uopće Krležino se djelo
u cjelini smatra izvanrednim, neusporedivim pojedinačnim prinosom,
a u vanjskoj stručnoj i općoj opservaciji hrvatskog nasljeđa najvažnijom
modernom referencijom. Polemično i kooperativno, to je djelo promicalo
nove poetičke usmjerenosti, ali i zasjenilo druge; ono u svoje doba i u svojoj
sredini nije imalo ravnopravna oponenta, što pri prosudbi ne treba zanemariti
i s čime je i samo to djelo u svojem unutrašnjem dijalogu računalo.
U enciklopedijskoj natuknici možemo iščitati i ovu prosudbu: “U hrvatskoj književnoj i kulturnoj povijesti uopće Krležino se djelo u cjelini smatra izvanrednim, neusporedivim pojedinačnim prinosom, a u vanjskoj stručnoj i općoj opservaciji hrvatskog nasljeđa najvažnijom modernom referencijom. Polemično i kooperativno, to je djelo promicalo nove poetičke usmjerenosti, ali i zasjenilo druge; ono u svoje doba i u svojoj sredini nije imalo ravnopravna oponenta, što pri prosudbi ne treba zanemariti i s čime je i samo to djelo u svojem unutrašnjem dijalogu računalo.”
A Sven Adam Ewin na svojoj stranici izdvaja još jedan pjesnički dvoboj. Ipak je to Krleža, i mi bez njega 40 godina…
SAE vs. MIROSLAV KRLEŽA
Miroslav Krleža: PJESMA ČOVJEKA BEZ POSLA
Ogromna pitanja teku oko mene danas ko mutne
jesenje vode, ko maglena blatna jutra,
i ja se rastačem danas po ulicama sivim
i tako ko poplava tečem, protječem i pjevam
o sebi danas ko voda što teče slijepa u koritu
blatnom, ogromna, opasna, tamna.
Kroz gradove tečem, kroz daljine,
i nosim sebe u sebi
i valjam krvave slutnje,
snove ko stare krpe, nebosklone prazne,
trule pokojne laži, ko dvopapkar žvačem vrijeme
na svom vlastitom grobu.
i tečem tako po zakonu svoje krvi po praznim
njedrima svojim kao pod maglenim nebom,
ponirem, rujem, tonem, promičem, valjam se,
pjevam: smolavo, gusto, crno ko usirena krv.
Utječu u mene snage iz starih ranjavih rana,
i tako lopte pitanja danas ko poplave, strava i tmina;
nabrekli stihovi šume, krvavo šume ko pijani kucaj
bila, glavobolna zvonjava mozga i pasji prebiti jauk.
Prolazim tako pod odsjajima blijedim
plinskih svjetiljaka ulice mračne punim
ko kovčege pogrebne prazne
kretnjama svojim, disanjem svojim
i sjenom svog febrilnog lika,
i tako svjetlucam jadno fosforom pogleda nijemog
ko ranjena riba u tmini mračnoga dna,
a sve je mutno ko staklo sklopljenog okna
i sve je prazno ko ulica mrtvoga grada,
i sve je tvrdo ko tuđa zabita vrata i crno ko četiri
posljednje daske.
.
Sven Adam Ewin: NA ZAPADU NIŠTA NOVO
Spavam… U snu sam. U dubòku,
Odjednom svjetlo! Je l’ to dan?
(Zaspo s tvojom pjesmom u oku.)
Bože, kakav febrilan san!
Zašto mi veker nije sviro?
Pogledam: već je sedam, zar?
A u sedam moram na biro!
Šalica čaja… I palim kâr.
Semafor. Gužva. Kočim. Psujem.
Umalo sudar! (Još nisam svoj.)
Netko mi blica… Ablendujem.
Trčim uz stube. Brišem znoj.
“Stranke primamo od osam sati“
Pogledam, stvarno piše: od,
Čistačica me okom prati,
Dok mokrom krpom briše pod.
Smučilo mi se točno u osam!
Ona je glasno vrisnula: kaaaj?
Ah, ništa strašno, povratio sam
Jutrošnji obrok, goli čaj.
Sredim se, ali… sad me prati
Ono odvratno: hik, pa hik!
Ono, kad ošit ne zna stati,
Jer ga uhvati glupi tik.
Štucam i dalje. Već sam treći.
Dođem do vrata: kuc-kuc-kuc!
Uđem. Zaustim nešto reći,
Ali se čuje samo: štuc!
No? Vaše ime?… Štucnem. (Koma!)
Momak, koji je vama bog?
Ja opet štucnem. Ho’te doma,
Zajebavati ćaću svog!
Ja onda štucnem iz stomaka
I ispovraćam Hrvatsku laž.
Siđem u renault-polovnjaka.
Otvorim „radnu“: nula staž!
Kao poplava tečem gradom,
Ponirem, rujem, pljujem krv.
Ja svaki uspon svršim padom
I fakat krijem da sam Hrv…
Kad već nema posla na pladnju
(Ili ćeš delat… ili kuš),
Otvorim sebi malu radnju,
(Razumije se, čisti fuš):
Steriliziram svima sjeme
Da ne bi djeca istu kob,
Pa ko dvopapkar žvačem vrijeme
I pljuckam na sve. Ganc fon ob…
A ti, Krleža, ti se jediš,
Da mi je pjesma ko loš vic.
Ali kad stvari usporediš,
Obje su pjesme iste, Fric!
Naše riječi jednako plaše.
I ja ću im isključit zvuk.
Neka ušute pjesme naše.
Neka nastane Trajni Muk.
A što će biti sutra s nama,
Baš me briga. Nije me strah.
Čak i ako nastane Tama,
Mogu izgubit samo dah!
I zato s puno dobre volje
Spremam sebi za dolje stan.
Da je gore bolje neg dolje,
I ti bi davno bio van.
Piše i prenosi: Sanja Miloloža, fotokolaž SM
