Kao nastavak Godine čitanja Društvo profesora hrvatskoga jezika

pokreće i četvrtu mrežnu ediciju, ovaj put u suradnji s autorskim portalom

Josipova jezična galerija, i to pod naslovom Zavičajna riječ.

Prvo djelo toga niza dolazi nam iz Hrvatskoga zagorja iz pera Tomice Kolara.

Kao nastavak Godine čitanja, a već smo konstatirali da bi Godina čitanja trebala biti svaka godina, urednica portala DPHJ-a pokreće i četvrtu mrežnu ediciju, i to pod naslovom Zavičajna riječ. Nova je serija zamišljena ponajprije kao niz audioknjiga u kojima će biti zabilježen izvorni govor određenoga hrvatskog zavičaja u izvornim autorskim versima, ali i u prozi. Pregradski pjesnik Tomica Kolar koji snažno kulturno djeluje u svojemu mjestu i pjeva u Klapi KMETI prvi je autor kojega predstavljamo, i to na temelju tiskanoga izdanja njegove druge zbirke pjesama iz 2011. godine. Audioknjiga ČUDU realizirana je suradnjom Društva profesora hrvatskoga jezika i Josipove jezične galerije gdje će zbirka također biti predstavljena i promovirana. Kolegica Marija Halaček, prof., izvrsna savjetnica iz OŠ Molve, uredila je prije 11 godina tiskanu zbirku pregradskoga pjesnika u autorovoj vlastitoj nakladi, i to je djelo u dogovoru s autorom temelj novoga mrežnoga izdanja koje vam danas predstavljamo. Recenziju je napisala pjesnikinja Božica Jelušić.

O nastajanju prve knjige novoga niza možete pročitati predgovor pod naslovom Tomičino Čudo koji potpisuje Sanja Miloloža i koji vam donosimo u cijelosti.

TOMIČINO ČUDO

Tomicu Kolara upoznah vrlo davno i sasvim slučajno, ali odmah sam znala da je preda mnom pjesnik. I skladatelj. I umjetnik iznimne čistoće misli i ljubavi prema pregradskoj rodnoj grudi i blagu načinu života (zemlja je ta koja daje blagost, rekao bi vam). Spojile su nas čudne okolnosti i zajedno smo se našli u duhovnom bendu u kojem je on i pjevao, i skladao, i pisao tekstove, iako je taj dio s tekstom nekako bio najviše na mojoj duši. No nevezano uz Hosanu koja nas je učinila prijateljima, imali smo tada, u mladosti, snove o tome da ću mu pomoći objaviti zbirku, i čak smo zajedno otišli na Filozofski fakultet u Zagrebu i bili na razgovoru kod dr. sc. D. Rosandića, metodičara književnosti, koji je zaključio da je riječ o potencijalno vrlo zanimljivu mladu autoru, ali ništa se nakon tog razgovora nije realiziralo. I poslije sam ja još razgovarala s profesorom, no shvatila sam da je objava knjige dugotrajan i mukotrpan posao u kojem ponajmanje još igra ulogu autor. Jer autor je bio izvrstan. To su bili moji mladi dani kad su se polako ljuštile ružičaste tapete sa zidova mojega života i kada sam pomalo čak i ja, hlebinka, shvaćala da ti nitko ništa neće dati besplatno.

Željela sam to promijeniti: poboljšati mogućnost da mladi autori, koje iz višestrukih razloga treba čitati, uistinu i postanu dostupni čitateljskoj publici. Zbog pomicanja granica. Neke autore uistinu treba čitati.

Prvi je konkretan korak u promociji Kolarove poezije učinila donjostubička Kajkaviana i Matis d. o. o. objavivši njegove rane stihove kao prvu zbirku pod generičkim naslovom Pjesme 2003. Ipak, autor bijaše već sredovječni čovjek kad je objavljena njegova druga, zrela i, usuđujem se tvrditi, antologijska zbirka prije 11 godina. Nakon toliko dozrijevanja, i trebalo je dozreti vrijeme za Čudu. Izdana je u vlastitoj nakladi, ali recenziju je napisala Božica Jelušić, a predgovor Marija Halaček, rođ. Lauš, moja kolegica sa studija koja je uredila djelo, ali i napisala predgovor i za prvu zbirku. Silnice su životne i umjetničke tako htjele da se dvije profesorice, neovisno jedna od druge, koje su slučajno zajedno studirale, zalažu za promoviranje Tomičine poezije.

Marija je, dakle, uspjela prva doprinijeti, i to u objema tiskanim zbirkama. Neka je. Tomo i ona veliki su prijatelji i drago mi je da je to tako bilo. No ta činjenica nije umanjila moj osobni osjećaj neuspjeha one davne 1995., a Tomica mi je s puno povjerenja tada dao svoje prve pjesme na čitanje. U to se vrijeme rodila u meni čvrsta odluka da ću jednom, nekako, uspjeti dati i svoj prinos. Naime, neke autore uistinu treba čitati.

Trebalo je proći od Tomičine knjige tiskane u vlastitoj nakladi 11 godina da bih konačno mogla na svoj način oplemeniti čitateljsku publiku njegovom poezijom, ali i njegovim glasom. Da, imate čast i slušati ga!

Vidite koliko treba da neke stvari sazriju. Trebala sam se početi baviti mrežnim izdavaštvom u svojoj pedesetoj godini, ući u svijet elektroničke knjige, steći neka samostalna izdavačka iskustva. I eto, Tomičina je mrežna zbirka pred vama, za čitanje, slušanje i gledanje. Neka i neke koristi od modernoga doba. Ne kaže se zalud da sve ima svoje vrijeme. Meni osobito na radost, a čitateljima i slušateljima na užitak i promišljanje.

Osvrnimo se, dakle, na Kolarovo ČUDU, a nećemo pogriješiti primijetimo li da su u njemu stihovi antologijske vrijednosti. Iako je Božica Jelušić naslov pjesnikove stihozbirke odredila zagonetnim, kad jednom uđete u taj začudan opjevan svijet, uvidjet ćete da je on vrlo logičan i, zapravo, očekivan. U standardnome jeziku dativno -u zapravo je pregradsko –o jer je riječ o, dakako, kajkavskome idiomu. Iščitamo li ga tako, razumijemo da je pjesnik svoju zbirku naslovio Čudo. A je li to čudno?

Mislim da nije. Čudo je svojevrsno, možda, što se uspjela tehnički roditi tiskana knjiga nakon toliko dozrijevanja i da autor nije odustao od namjere pjevati o životu, ali mnogo je veće čudo sam život, a o njemu je ovdje riječ. O iskrenu, čistu, punokrvnu životu, životu u kojemu se smije, plače, pleše, ljubi, vodi ljubav, zaboravlja, promišlja, ostaje se na zemlji, doma, pospremaju se stare knjige na police, gledaju se avioni, bere se kestenje, pije se kupica vina, radi se u polju, bude se sa zemljom… i prenosi se spoznaja urezana kao svjetlosni trag predaka s koljena na koljeno, pod lipom, našim “svetim drvetom” kako nas podsjeća pjesnikinja Božica Jelušić. Lanac uspomena u zavičajnoj riječi koja se mora fizički oblikovati, pa makar se črčkalo na koljenu…

Kako autor sam tvrdi, dobro je svjestan da je odrastao u okruženju punom ljubavi i rada, i to onom u kojemu je bilo umjetnika, tih senzibilnih, sućutnih i ćudljivih ljudi, tih pjesničkih duša koje su se na različite načine ostvarivale prenoseći ljubav prema životu s finom nijansom osjećaja za protjecanje vremena i bezuvjetnom odlukom da se u to protjecanje mora urezati trag. Trag o čovjeku koji još živi u ovom fizičkom univerzumu, ali i o onome koji je živio, volio, radio, patio, radovao se, tugovao, ostvarivao različite uspjehe i doživljavao neuspjehe, ali čije je srce kucalo u njegovu prirodnu kontekstu i čije srce ne smije biti zaboravljeno. Jer, “I suze Vam već teku / a Vi ne znate što biste s njima. / I tijelo Vam se strese i sve grca / i šumi more i šumi šuma i misli šume / i kako i kako… / Kako doći do tog srca, kume?”

Tomica Kolar iskonski je pjesnik. Njegove stihove treba čitati okom, uhom, srcem i dušom. Doticati Boga u njemu kao susretište s nadahnućem koje očuđuje, osvježava, daje krila… Sjećamo se još od Šimića toga sinestetičnoga i svepristutnoga Darivatelja zemlje i neba. Njime oplemenjene Tomičine stihove treba slušati kao izvornu kajkavsku pregračku rieč koja ponosno i živo nosi svoju posebnu auru, kako materinsku riječ opisuje Petar Šegedin.

Zbog iznimne vrijednosti upravo tih riječi koje se posišu s majčinim mlijekom, koje nas neraskidivo povezuju s korijenima, koje su ono dublje u riječi i to dublje s ljudima nas veže, pokrenula sam i ovu novu mrežnu ediciju Zavičajna riječ. I raduje me da ju započinjemo izborom iz tiskane zbirke Čudu koji je realiziran kao novo mrežno izdanje suradnjom Društva profesora hrvatskoga jezika i autorskim portalom Josipova jezična galerija gdje će knjiga isto biti objavljena i promovirana. S puno vam ljubavi i ponosa predajem to divno djelo na slušanje, čitanje, razmatranje. Posebno ovdje ističem pjesmu Sprevod koja predstavlja autora kao pjesnika, dramskog umjetnika, glazbenika, pjevača, zaljubljenika u veličinu maloga života, u trenutak dobra koji svojom humornom nježnošću i neočekivanošću nadrasta okvir prostor-vremena pokazujući neraskidivu povezanost radosti i zahvalnosti sa životom, čak i na sprovodu. Dobar je svijet dok ima babuški Maričika koje će te razveseliti iskrenim pozdravom.

Kao što reče sam pjesnik: Svjetlo neumorno svijetli i usred mraka se smjesti. Je li tko čuo novosti? Postoje dobre vijesti.

Izdanje audioknjige Tomice Kolara Čudu definitivno jest dobra vijest.

Za baštinu, za osjećaj doma, za čovjeka, za dušu.

Mrežnoj audioknjizi Tomice Kolara Čudu iz niza ZAVIČAJNA RIJEČ možete pristupiti ovdje.

Podsjetimo, Društvo profesora hrvatskoga jezika dosad je pokrenulo ove mrežne edicije:

• DPHJ vam predstavlja: Profesori pišu
• Obljetnice
• stRuka

i najnoviji niz

• Zavičajna riječ.

Svim izdanjima DPHJ-a možete besplatno pristupiti na e-polici rubrike E-knjige Društva profesora hrvatskoga jezika, a ediciji Zavičajna riječ moći ćete pristupiti i na stranicama Josipove jezične galerije. Ondje je također objavljen članak o Kolarovu Čudu kojemu možete pristupiti ovdje.

Sanja Miloloža, foto: privatna zbirka Tomice Kolara