Pjesnik Danijel Dragojević danas navršava 90. rođendan. Osebujan, iskren i svoj,

dobitnik Goranova vijenca i Nazora za životno djelo (nagradu koju nije prihvatio),

jedinstvena je pojava u hrvatskoj književnosti čije bi tekstove uvijek iznova trebalo

čitati i interpretirati u razredu, osobito sa srednjoškolcima. U osnovnim školama

tek još poneki učitelj za lektiru uzima Bajku o vratima. Čitajmo Dragojevića. 

Svejedno

Kad sam bio mlad, i bio pjesnik, mogao sam
bez nelagode govoriti ja sam ovo, ja sam ono,
ja sam zvijezda, ja sam pauk, ja sam dno,
mogao sam redati riječi i biti bilo što, sve.
Sada čitavo jutro listam rječnik, za jedno ja sam
tražim riječ, važnu i prevažnu za mene, za bilo što,
i ne nalazim je; u meni se vrti nešto prazno, pusto
odsvud. Jesam li ja napustio obilje, je li ono napustilo
mene ili smo se napustili? Tko će znati.
Zelenilo odlazi i ne vraća se. Sve je ionako svejedno.
Ja sam svejedno.

                                                        Danijel Dragojević

Dragojević, Danijel, hrvatski pjesnik i esejist (Vela Luka, 28. I. 1934). Diplomirao je 1958. povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Do 1967. živio je kao profesionalni književnik u Splitu, a potom u Zagrebu, radeći kao urednik na Trećem programu Hrvatskoga radija.

U književnost je ušao kao pripadnik tzv. razlogovskog naraštaja hrvatskih pjesnika (Razlog, 1961–68). U prvoj zbirci poezije (Kornjača i drugi predjeli, 1961), nastaloj u doba dominacije »razlogovaca«, pokazao je pjesničku samosvojnost u izrazu i odmicanje od naraštajne poetičke sheme. Do 1985. objavio je jedanaest zbirki pjesama i kratke proze (O Veronici, Belzebubu i kucanju na neizvjesna vrata, 1970; Prirodopis, 1974; Izmišljotine, 1976; Razdoblje karbona, 1981; Rasuti teret, 1985. i dr.), a nakon devetogodišnje stanke zbirke Zvjezdarnica, Cvjetni trg (1994), Hodanje uz prugu (1997) i Žamor (2005), te Negdje (2013) i Kasno ljeto (2017). Njegova poezija, u kojoj se iskazuje erudicija i poznavanje likovne umjetnosti (»fenomenologija oka«, Z. Mrkonjić), fenomenološki propituje svijet svakodnevnih i običnih stvari u kojima prevladava razbijeno mnoštvo pojedinačnosti (Rasuti teret) koje se nastoje sklopiti u smislenu cjelinu (Izmišljotine). Njegova »poetika očitosti« (Z. Mrkonjić), u kojoj male, sporedne i nepoetične stvari postaju predmetom opjevavanja, usmjerena je na pisanje kao pokret imenovanja, u kojem jezik više nema komunikacijsku funkciju već funkciju mišljenja, kazivanja i djelovanja (C. Milanja). Primjetno je povezivanje svakodnevnih izričaja s nepripadajućim leksičkim sadržajima i istraživanje na planu metrike, sintakse, semantike i metaforike. Već se u prvoj zbirci zapaža kako se Dragojević u komponiranju knjige koristi pravilom da u drugom dijelu slijedi dnevnik teksta, kao svojevrsni autoreferencijalni komentar. Također se iz jedne zbirke u drugu ponavljaju neke pjesme pokazujući ne samo na sponu među pojedinim zbirkama već i perpetuiranost, variranje i prepletanje provodnih motiva. Dragojević briše granice između eseja i priče, proze i poezije, slobodnoga i vezanog stiha i inaugurira žanrovski hibrid poetskog eseja. U duhu suvremenih poststrukturalističkih filozofskih traganja i ujedinjenjem esejističke faktografije i poetske maštovitosti, Dragojevićeva poezija otvara prostore nove semantičnosti i jedan je od najistaknutijih pjesničkih rukopisa suvremene hrvatske književnosti.

Piše i eseje, likovne prikaze, studije i monografije (Kosta Angeli Radovani, 1961; Albert Kinert, 1963). Dobitnik je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (1992) i Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2018), koju nije prihvatio.

Dragojević, Danijel. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.1.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/dragojevic-danijel>.

Iz drugih medija prenosimo opsežan članak iz Telegrama koji potpisuje Ante Peričić.

Devedeseti je rođendan Danijelu Dragojeviću – pjesniku za čije ćete se knjige, da biste ih posjedovali u kućnoj biblioteci, dobrano namučiti, ali i isprsiti, jer on ne pristaje na nova izdanja svojih djela. Pronaći neki njegov intervju i saznati što misli o, primjerice, fake newsu ili globalnom zatopljenju? Nemoguća misija – intervjue ne daje.

Doznati za koga će glasati? Nažalost, ne. Njegova politička i ideološka uvjerenja ostaju nam nepoznanicom. Ne možete ni opširno ispisivati njegove biografske crtice i uresiti ih nagradama i priznanjima, jer i njih već dugo odbija. Što Dragojević misli o djelovanju HAZU-a, Matice hrvatske, Hrvatskog društva pisaca ili njegova pandana na drugom kraju političkoga spektra, Društva hrvatskih književnika – ne znamo, jer nije član niti jedne organizacije ili ustanove.

Pored poezije, pisao je i pjesničku prozu, prozu, eseje, likovne prikaze, studije i monografije. Iz javnosti se povukao devedesetih godina i tim činom stvorio mit najbolje skrivene tajne hrvatske književnosti.

Prof. emeritus Joško Božanić u znanstvenom radu “Stilističke interpretacije: Danijel Dragojević – Mak Dizdar” primjećuje kako je o Dragojeviću kao pjesniku mnogo napisano, ali u nečemu se svi slažu, a to je “da je riječ o osebujnom hrvatskom pjesniku čija poetika nije uklopiva ni u koju pjesničku školu”. “Dragojevićev pjesnički glas jedinstven je u novijem hrvatskom pjesništvu te zaslužuje interpretatorovu inventivnost po mjeri svoje poetike”.

Svjedok očite stvarnosti

O Dragojevićevoj je poeziji književna kritika izrekla jasan sud, kaže Božanić: “Riječ je o pjesničkom opusu koji je označio prekretnicu u hrvatskoj poeziji i približio hrvatsku poeziju suvremenom europskom pjesništvu”.

Sažeti osobitost Dragojevićeva pjesničkog doprinosa, ističe književnik i akademik Zvonimir Mrkonjić u zbirci književnih ogleda “Izvanredno stanje”, nema poantu u nastojanju na razlici po svaku cijenu, već u tome što nam pjesnik tu razliku nudi kao najizravniji pristup sebi. Naime, dodaje, cjelokupno hrvatsko pjesništvo do Dragojevića, a i nakon njega, poima pjesnički jezik kao sredstvo bijega, pa tako kod Mihalića nailazimo euforično oslobađanje, kod Šoljana tematizirane pustolovine, kod Gotovca onostranosti pojmova, a kod Slamniga igračke distrakcije.

“U Dragojevića naprotiv, pjesnički je jezik način neposrednog osvjedočenja, provjere i ovjere postojećeg, utvrđivanje očiglednog. Na polju poetskog iskustva koje evazijski i evazivni jezik smatra svojim naravnim stanjem, poetika očitosti pokazuje se u najmanju ruku težom zadaćom. Kako postići uopće da jezik, koji je navikao prelaziti preko stvari, počinje zapinjati o stvar”.

Nema preteča

Ali ne samo kako da počinje zapinjati o stvar, piše Mrkonjić, već i kako “da se usredotoči na stvar i u stvari kao na spoju vremenitog i vanvremenskog”. “Jednom riječju, kako jezik navesti da fabulira ono što ga neposredno omogućuje i, dakako, da omogući ono što fabulira”. Mrkonjić je Dragojevićevu poetiku nazvao “poetikom očitosti”.

U antologiji hrvatskog pjesništva 20. stoljeća “Međaši”, Mrkonjić je zapisao da je Dragojevićevo pjesništvo udaljeno od svakog naraštajnog konteksta i preteča u tradiciji, te je u “Međaše” uvrstio petnaest Dragojevićevih pjesama. Te 2004. godine nitko od živućih hrvatskih pjesnika nije imao više uvrštenih pjesama od Dragojevića, što je izazvalo brojne polemike.

Jezik u funkciji djelovanja

Pjesnikinja i književna kritičarka Tea Benčić Rimay u knjizi “Mi smo mjesečari: Smjernice suvremene hrvatske poezije” zaključuje kako je Dragojević izgradio autonoman pjesnički sustav koji se odmah nametnuo kao svojevrsni kriterij i mjera, najbliža modernom europskom pjesništvu. “S vremenom je postalo jasno da je Dragojević nositelj novih poetika, da je pjesma moguća i kao pjesma u prozi”.

U natuknici o Dragojeviću u Hrvatskoj enciklopediji, stoji kako Dragojevićev jezik “nema komunikacijsku funkciju, već funkciju mišljenja, kazivanja i djelovanja” (Cvjetko Milanja).

Pjesnik Marko Pogačar, aktualni predsjednik SKUD-a Ivan Goran Kovačić koji dodjeljuje nagrade Goranov vijenac i Goran za mlade pjesnike, potvrđuje da je riječ o izuzetnoj pjesničkoj personi. “Često ponavljana no paušalna tvrdnja kako je Danijel Dragojević jedan od naših najznačajnijih živućih pjesnika bila bi, vjerujem, bliska; rijetko tko bi joj proturječio. Pjesnikov devedeseti rođendan neka bude tek povod da se ta tvrdnja zaoštri”, kaže Pogačar.

Pjesnik za pjesnike

“Dragojević je svakako najvažniji naš suvremeni pjesnik, a uzevši u obzir čitav autorov opus, od prvijenca pa sve do posljednje knjige, uz Ujevića je on i najznačajniji naš pjesnik uopće”, dodaje. U tih pola stoljeća pisanja, Dragojevićev je pjesnički rukopis meandrirao različitim svojim izrazima i artikulacijama, prepričava Pogačar, ostajući uvijek “idiosinkratičan, nepogrešivo prepoznatljiv”.

“Iako ga je zbog toga besmisleno izravno oponašati, od svih suvremenih pjesnika njegov je odjek i trag na mlađim pjesnicima i pjesnikinjama sasvim različitih poetika vjerojatno najprisutniji, pa i kada to na prvi pogled uopće nije očito. Mnogo nas izašlo je, na ovaj ili onaj način, iz Dragojevićeve kabanice”.

Pogačar dodaje i kako je Dragojević jedan od rijetkih koji igraju ulogu “pjesnika za pjesnike” par excellence, i istovremeno – posebno svojim kasnijim knjigama – dopiru i do šire, poeziji inače neposvećene publike.

Društveni problem

Pjesnik i prozaik Ivica Prtenjača napominje međutim kako, niti je Dragojevićeva poezija hermetična, niti je on, zbog svoje diskrecije i izostanka iz školskih programa, nepoznat. “U kulturnim je krugovima on poprilično poznat, tomu svjedoči i prodaja njegovih knjiga. Svaka knjiga koja se objavi vrlo brzo se i rasproda”, kazao je Prtenjača govoreći o Dragojeviću u HRT-ovoj emisiji “Što je klasik?”. “Radi se o društvenom problemu i zanemarivanju velikog pjesnika – u smislu ne čitanja i njegova ne pozicioniranja unutar lektire”, upozorio je.

Kako je Dragojević desetljeća proveo na mjestu urednika na Trećem programu Hrvatskoga radija, imao je svakoga tjedna priliku komunicirati s velikim brojem ljudi, te je bio u samoj žiži javnosti. “Njegova je odluka da ne daje intervjue, da se ne fotografira na raznim događanjima, da ne piše predgovore. Tu odluku treba poštovati i ona je, u nekom smislu, normalnija od jakog eksponiranja, puno je bliža suštini samog pjesništva”, smatra Prtenjača.

Pjesnik i komparatist književnosti Branislav Oblučar dodao je tom prilikom da je Dragojevićevo pjesništvo obilježeno “razgranatim opusom bogatim mijenama i zaokretima u kojima prepoznajemo kontinuitete”. “Dragojević je pjesnik koji je nastojao pomiriti suprotnosti i opreke dovesti u ravnotežu”. Kod Dragojevića je vidljiva orijentacija prema filozofičnom pjesništvu, prema pjesmi u prozi, a kao novost, u hrvatsku je poeziju donio i novi ton: “Ton jedne vedrine, razigranosti, jednog interesa za kozmičke probleme i kozmološka pitanja, taj jedan tvarni, materijalni svijet”.

Privatnost kao naputak

Književnik Roman Simić, koji urednički potpisuje zbirke Danijela Dragojevića objavljene pod egidom nakladničke kuće Fraktura, suradnju s pjesnikom opisuje kao najveći privilegij i vrhunac svoje uredničke karijere. “Zaista, od svake osobe s kojom surađujem na knjizi uvijek nešto naučim, a ovo je naprosto bio najveći privilegij – biti s njim, jednostavno razgovarati o poeziji s čovjekom koji je 24 sata dnevno uštekan u jezik i književnost”.

Njega je, kaže, i kao pisca i kao čitatelja i kao čovjeka zauvijek obilježilo “kratko spajanje na Dragojevićevu mrežu asocijacija, znanja, podataka, knjiga, tekstova i interpretacija”. “Od tog trenutka sve se promijenilo, i taj je susret značajno utjecao na svako moje dalje susretanje s knjigama, poezijom, prozom. Sa svijetom”.

Kao što je diskretan Dragojević, tako su, po pitanju njega, diskretni i njegovi prijatelji i suradnici. “Njegovu privatnost prihvaćam kao prijateljski naputak te ovaj prostor baš zbog toga ne bih privatizirao”, odgovara Simić na naše pitanje kakav je Dragojević privatno.

Ja, to je netko drugi

No, na jedno drugo pitanje, pitanje tko je pjesnik Danijel Dragojević, sam pjesnik odgovorio je 1992. prilikom preuzimanja Goranova vijenca. Tada je priznao da ima strah od govora te citirao Arthura Rimbauda: “Ja – to je netko drugi”.

“U ovom stoljeću o toj je rečenici napisano dosta duhovitih i pametnih riječi. Komentirana je na najrazličitije načine, isto tako na najrazličitije načine u njoj su svi pronalazili i tražili put do tog ‘drugog’ i, isto tako, nalazili put do tog ‘ja’ u ‘drugom’”, kazao je Dragojević.

“Tako su vjernici u tom ‘drugom’ nalazili put do Boga, psihoanalitičari glas podsvjesnoga, filozofi put, odnosno metodu do lucidnog govorenja, lingvisti govor jezika. Svi su, da tako kažem, tu pronalazili, svima je to bio put do nečeg ‘drugog’, put do njih koji su otkrivali na tom putu ono što nisu bili – jedan sasvim poseban svijet”. Kada se govori o pjesniku, ali i kada pjesnik govori o sebi i o svom iskustvu, rekao je tada Dragojević, uvijek bi se moglo reći “ja – to je netko drugi”.

Pjesnik je onaj koji prati

“Već stara riječ inspiracija koja, izgleda, nije našla dobru zamjenu iako je kritički neprovjerljiva, sadrži nešto od tog glasa, od tog nagovora ‘drugoga’, kao da pjesmu, to se zna, uvijek netko šapće i netko govori. Pjesnika uvijek prati netko drugi, ali bilo bi bolje reći: pjesnik – to je taj ‘drugi’. On nije praćen, nego je on taj koji prati, to je pjesnik”.

Možda bi se i o poeziji moglo reći nešto slično, dodao je, “jer i ona je govor nečeg drugog”. “Mi, kada se zapitamo je li pjesma nešto stvarno, onda odgovaramo – ne, ona je nešto drugo. Je li ona nešto nestvarno? Ne, ona je nešto drugo. Je li ona vjera ili nevjera, ludost ili pamet, je li ona kaos ili red – uvijek odgovaramo paradoksalno s: Ne, ona je nešto drugo”.

“Definicija svakako ne bi zadovoljila nikoga jer ne kaže se ništa nego da je ona to ‘drugo’. Govori se neprestano o tom ‘drugom’, o tom ostvarenju ‘drugoga’, a to je priroda jezika – taj lanac u kojemu se govor nastavlja, u kojem govor ide dalje i ostvaruje, rekli bismo, situaciju života”.

Poezija kao sigurna kuća

Poezija Danijela Dragojevića, za pjesnikinju Moniku Herceg, nudi utočište “sigurne kuće”. “Za mene, poezija je nešto poput kuće za odmor, kuće za sastaviti se kada me svakodnevica raspe, tiho i istovremeno glasno mjesto za pobjeći od predvidivih i nepredvidivih komplikacija naših užurbanih življenja”, naglašava Herceg.

Ta kuća mora razgovarati s njom, prozori moraju biti takvi da cijeli svijet može prići, i ući, da se stablo može probiti kroz temelje, da povremeno mogu useliti i oblaci i kiše, a ne moraju. U takvoj se kući, kaže pjesnikinja, može plakati, igrati, tugovati, promišljati.

“Rekla bih da je poezija Danijela Dragojevića takva savršena kuća; otkako sam u nju ušla, vraćam se svako malo. To je kuća u kojoj vrijeme prestaje linearno teći, ona je utjeha i pitanje, koliko i odgovor. Čitam Dragojevića, neprestano, on je kao stalni suputnik i ta su njegova utočišta, pjesme koje se i dalje pišu u svima nama, jedinstvena i dragocjena”. Za nju, nema pjesnika koji jasnije vidi svijet a dublje ga propituje, koji kao da neprestano izaziva, da mu da odgovore, da mu pojasni njegovo mjesto u tom kaosu.

Prva europska liga

“Pritom, sve su pjesme Dragojevićeve kao neprestano čuđenje i oduševljenje tim istim svijetom. Uvijek je u toj poeziji prisutno dijete, radoznalo kako djeca samo znaju biti, koje pjesmom traži spoznaju. Savršena kuća, da. Rekla bih da je to za mene poezija Danijela Dragojevića”.

U toj savršenoj kući za Moniku Herceg vazda je toplo i svjetlo, “a kada pod krov pusti kišne oblake, jer životu je potrebno sve, na podu te kuće pleše se na kiši, radosno i sa smijehom jer, kako piše Danijel: Kome srce ne radi / neka kuću ne gradi“.

Kako pronaći prave riječi za ovog hrvatskog književnog velikana, čiji je opus prilično opsežna no, prema Pogačarovim riječima, ipak još uvijek nedovoljno iščitana galaksija pjesnika koji se najboljim svojim knjigama bez problema svrstava u prvu europsku ligu, uz bok nekim mnogo razvikanijim imenima? Što – kako je to zgodno rekao Prtenjača – reći o čovjeku koji je o vrapcima napisao toliko važnih, prevažnih i divnih pjesama?

Sretan rođendan!

Možda je dovoljno citirati Pogačara: “Čitajte Dragojevića”.

Naime, 28. siječnja nije samo Dragojevićev rođendan, to je praznik čitave hrvatske književnosti.

A praznik… što je praznik?

… Praznik je najprazniji dan. / Praznik je ni došlo ni prošlo. Praznik je / nemogući životopis. (Danijel Dragojević: “Praznik”, “Kasno ljeto”, Fraktura).

Pjesniče, sretan Vam rođendan!

Klikom na naslovnu sliku otvorit će se članak u Vijencu, a izvornom članku iz Telegrama možete pristupiti ovdje.

Branimir Romac, Sanja Miloloža, foto: Telegram