Desetoga siječnja 1902. rođen je u Požegi Dobriša Cesarić, jedan od najpoznatijih
i najčitanijih antologijskih, školskih, lektirnih pjesnika, što je potvrđeno
i novim Predmetnim kurikulom za Hrvatski jezik (3. ciklus).
Ovu uredničku impresiju objavljujemo uz 120. obljetnicu njegova rođenja.
Nezaobilazan školski pjesnik, lektirni autor, osjećajan i melodiozan, pejzažan i socijalan, nevjerojatno sućutan, nježan, empatičan, opčinjen svjetlošću, kontrastima… takav je naš Cesarić. Nepretenciozan, jednostavan, dobrovoljno malen. Zbog toga ga volimo mi koji ga volimo i zbog toga njegovi stihovi mogu dotaknuti i školarce, a ne samo zahtjevniju i akademski profil(tr)iranu čitateljsku publiku.
Cesarić je jednostavan topao planet kojemu bi, da je fizički osobno među nama, bilo potpuno svejedno što ga neki danas smatraju (pomalo) plitkim. On bi to sigurno u svojoj dobrohotnosti pročitao bez l.
Dakako, to su samo impresije vaše urednice. Hrvatska enciklopedija online bilježi da Cesarićeva “lirika odaje nenametljivu smionost čovjeka čiji se svjetonazor temelji na uočavanju opreka između prolaznoga i vječnoga, realnoga i idealnoga, običnoga i neobičnoga, lijepoga i ružnoga.” A vi, kolege, prijatelji, dragi profesori hrvatskoga jezika, što vi mislite o Cesariću u svojoj nutrini? Na vama je da sami sebi iskreno odgovorite koliko ima smisla dijeliti s djecom Cesarićeve stihove. Koliko Cesarić može oplemeniti čovjeka, mladog čovjeka? Ono dijete na daljinu o kojemu govori Julijana u svojoj knjizi koju još nisam pročitala iako sam ju kupila u Lađi od vode (vjerujem da znate da je riječ o Julijaninoj i Pavlovoj nakladničkoj organizaciji prozvanoj tako, dakako, po Pavlovoj prvoj objavljenoj knjizi)… i darovala ju djevojci svojega sina. Na povjerenje. S Julijanom ne možeš pogriješiti. Kao ni s Cesarićem, uostalom. Što god tko mislio o tome.
Lirika mu odaje nenametljivu misaonost čovjeka čiji se svjetonazor temelji
na uočavanju opreka između prolaznoga i vječnoga, realnoga i idealnoga,
običnoga i neobičnoga, lijepoga i ružnoga. Antiteza, kao glavno umjetničko načelo,
prožima i Cesarićevu poetsku viziju te motivira njegov stvaralački čin u kojem se
ne nalazi samo poticaj već i životni smisao. Svijet i postojanje stječu tako u Cesarića
svoje opravdanje jedino kao estetski fenomen. Mnoge su Cesarićeve pjesme uglazbljene,
stoji u enciklopedijskoj natuknici kojoj možete pristupiti ovdje.
U mojemu svijetu uvijek ima mjesta za šturka koji je potresen i čarobnicu, ženoliku jesen koja mi tiho, o tiho govori, za Trubača, krhkoću znanja, kap i slap, Nepoznatog Nekog ispod sućutne petrolejske lampe, vagonaše, poludjelu pticu, bubicu, oblak, pjesmu mrtvog pjesnika… (analogijom je nastao naslov moje pjesme posvećene Kaštelanu “Pjesma živom pjesniku”). U mojem svijetu uvijek ima mjesta za osobu koja će Jesenjinovu rusku riječ staruška prevesti hrvatskim hipokoristikom staričice. Sentimentalna sam? Jesam. Žensko sam? Jesam. Ima li to ikakve veze s objektivnom vrijednošću Cesarićeva stvaranja? Nema.
Neke su pjesme jednostavno bezvremenski lijepe i duboke. Kao jabuka koja se vidi s bolničkoga prozora.
A da ovaj članak ne bi ostao čista urednička impresija, evo, osim enciklopedijskih natuknica, i komentara ispod teksta objave naše Suzane Kačić Bartulović koja nas je u FB grupi podsjetila na 120. rođendan Dobriše Cesarića:
.Pjeni se more:”Sve sto imadoh ljubavi dadoh/ porazen padoh/ pjeni se more..Dobriša Cesarić, BUBICA
Bubica jedna na knjigu mi sleti.
I tako se,
Bezazlena i mala,
Najednom našla među bogovima.
Stvorenjce malo, što ćeš tu? —
Pomislih, dok se ona šetaše
Heksametrima —
Ti nisi bog, ni titan, a ni heroj.
Samo si nježni osmijeh majke Prirode,
Što pojavi se i već nestane.
Al tad se sjetih da je ona trun
Života pravoga,
I da je življa
Nego cijeli Olimp,
I bubica odjednom posta velika,
A bozi mali.
I hodajući tako među bozima
Polako ušla je u moju pjesmu.
Stvorenjce malo, nek te ona sačuva,
Kao što jantar čuva druge bubice,
Što slučajno se u njem nađoše
Dok bješe smola još…
