Društvo profesora hrvatskog jezika

O nama

ZAKLJUČCI 1. SIMPOZIJA UČITELJA I NASTAVNIKA HRVATSKOGA JEZIKA

Prvi simpozij učitelja i nastavnika hrvatskoga jezika održan je u Segetu Donjem od 11. do 14. travnja 2007. uz nazočnost 137 učitelja i nastavnika hrvatskoga jezika iz osnovnih i srednjih škola. 
Simpozij u Segetu Donjem iznimno je važan događaj radi stručnoga usavršavanja učitelja i nastavnika hrvatskoga jezika i položaja hrvatskoga jezik ne samo kao nastavnoga predmeta koji se poučava od prvoga razreda osnovne škole do četvrtoga razreda srednjih škola, već i kao najveće vrijednosti i naslijeđa hrvatskoga naroda na putu očuvanja njegova identiteta i opstojnosti u kontekstu europskih integracija. 
Sudionici Simpozija su nakon održanog skupa odlučili obavijestiti sve relevantne institucije o svojim zaključcima s ciljem ukazivanja na probleme poučavanja i učenja hrvatskoga jezika kao materinskoga jezika i moguća rješenja. Zaključci su sljedeći: 

1. nužnost propisivanja jedinstvenoga školskog pravopisa hrvatskoga jezika, koji će se jedini primjenjivati u svim pisanim djelatnostima povezanima s institucionalnim obrazovanjem;

2. nužnost donošenja dokumenta u kojemu bi bili propisani jezikoslovni i književnoteorijski pojmovi kojih se moraju pridržavati svi autori udžbenika te osigurati instrumente načine primjene i provedbe tog dokumenta; 

3. što brže donošenje zakona (propisnika) o uporabi hrvatskoga standardnoga jezika;
4. nužnost ujednačavanja jezikoslovnog i metodičkog nazivlja, određivanja sadržaja jezikoslovnih pojmova i ujednačavanja jezikoslovnih podjela s ciljem osiguranja uvjeta za provedbu svih oblika vanjskih vrjednovanja znanja; 
5. nužnost razlikovanja primijenjene lingvistike od teorijske lingvistike da bi se osigurali uvjeti primjerenoga poučavanja i učenja hrvatskoga jezika; 
6. nužnost uvažavanja znanstvenih spoznaja o umnim, spoznajnim, osjećajnim i ostalim sposobnostima i mogućnostima djece određene dobi u oblikovanju nastavnih planova i programa hrvatskoga jezika za osnovnu i srednju školu te se koristiti učeničkim stvaralačkim potencijalima i otkrivati ono što znaju; u tom smislu treba podizati učeničku svijest o ljepoti i bogatstvu vlastitoga jezika, što znači očuvanje hrvatskoga rječničkoga blaga;

7. nužnost povezivanja nastavnih sadržaja hrvatskoga jezika, koje se mora temeljiti na sustavnosti i vertikalnoj povezanosti nižih razreda osnovne škole s višim razredima (kao što je to započeto u HNOS-u) te osnovne škole sa svim razredima srednje škole; 
8. nužnost uporabe standardnoga hrvtaskoga jezika u poučavanju na svim razinama institucionalnoga obrazovanja; 
9. nužnost stalnog osvješćivanja potrebe i praktične primjene svih jezičnih djelatnosti (slušanja, govorenja, čitanja i pisanja) i to ne samo na predmetu hrvatski jezik nego i na svim drugim predmetima; 
10. potreba uvođenja kolegija hrvatski jezik u programe visokoškolskih institucija; važnost održavanja simpozija učitelja i nastavnika hrvatskoga jezika na državnoj razini  jednom godišnje, odnosno najmanje jednom u dvije godine, radi novih spoznaja, suvremenih pristupa i rezultata provedenih istraživanja u matičnoj struci, ali i u svim ostalim znanostima čije spoznaje mogu doprinijeti kvalitetnijem poučavanju hrvatskoga jezika.